ANALIZA

Neodržive poljoprivredne prakse jedna su od najvećih prijetnji rijekama, ali i cjelokupnoj proizvodnji hrane
Nizak vodostaj rijeke Drave.
 
 Marko Mrkonjic/Cropix

Rijeke su ključne u prehrani stanovništva, pokazala je analiza WWF-a, svjetske organizacije za zaštitu prirode.

Prva analiza ove vrste, kako su objavili, otkriva da jedna trećina globalne proizvodnje hrane ovisi o ugroženim rijekama, narušavajući sigurnost hrane i sposobnost da se održivo nahrani 10 milijardi ljudi do 2050. godine.

Kako je objavljeno na stranicama WWF Adrije, analiza „Rivers of Food“ opisuje načine na koje rijeke podržavaju četiri ključne komponente globalne proizvodnje hrane - navodnjavanje, slatkovodno ribarstvo, delte i poljoprivredu u poplavnim područjima. Ujedno otkriva kako su ovi kritični dijelovi prehrambenog sustava u sve većoj opasnosti zbog svakodnevne degradacije svjetskih rijeka. Ističu kako je ovo prva holistička analiza takve vrste koja objašnjava ključnu ulogu koju rijeke imaju u prehrani čovječanstva.

„Rijeke su od centralnog značaja za prehranu svjetskog stanovništva sada i u budućnosti, a opet, njihova zaštita i revitalizacija nisu ni na periferiji debata o globalnim prehrambenim sustavima“, izjavio je Stuart Orr, voditelj programa slatkovodnih voda WWF-a.

Analiza tako pokazuje da oko 25 posto svjetske hrane dolazi s polja koja se navodnjavaju riječnom vodom dok se 40 posto globalne potrošnje ribe oslanja na rijeke, uključujući jednu petinu globalnog ulova ribe i više od dvije trećine ribe iz akvakulture.
Riječni sediment stvara i održava delte, koje proizvode 4 posto svjetske hrane na samo 0,5 posto svog zemljišta, i oko njih živi skoro 500 milijuna ljudi, naveli su također.

Joao Campari, voditelj programa za hranu WWF-a izjavio je kako su neodržive poljoprivredne prakse jedna od najvećih prijetnji rijekama, ali i cjelokupnoj proizvodnji hrane koja od njih ovisi.

U WWF-u navode i kako su rijeke, zanemarene i podcijenjene, pod sve većim pritiscima diljem svijeta zbog prekomjerne upotrebe vode, prekomjernog ribolova, izgradnje brana zbog korištenja hidroenergije, zagađenja i klimatskih promjena. Samo poljoprivreda, pojašnjavaju, koristi preko 70 posto pitke vode, dok je ona ujedno i najveći zagađivač rijeka i slatkovodnih ekosistema te pruža veliki doprinos emisiji stakleničkih plinova, krčenju šuma i gubitku bioraznolikosti.

Već polovina svjetskog stanovništva živi u područjima koja su ugrožena gubitkom vode. Rijeke slobodnog toka su od iznimnog značaja za stabilnost riječnih delta i opstanak slatkovodnog ribolova, ali je alarmantno što samo jedna trećina dugih rijeka i dalje slobodno teče, a većini njih prijete i planirani projekti izgradnje hidroelektrana.

Analiza ukazuje i na gubitak bioraznolikosti koja je ključna je za opstanak planeta. O tome kolika je šteta napravljena govori i podatak da se u proteklih 50 godina brojnost populacija slatkovodnih vrsta smanjila za 84 posto, što je daleko više nego u kopnenim ili morskim ekosustavima.

Istaknuto je i kako se svijet suočava s klimatskom krizom, gubitkom prirode i rastućom gladi, a trenutne prakse proizvodnje i potrošnje hrane glavni su pokretači. Naglašeno je kako je neophodno jačati otpornost riječnih sustava transformacijom sustava hrane, osiguravanjem održivog ribarstva i akvakulture, održavanjem rijeka slobodnim i usvajanjem zdrave i održive prehrane.

Europski parlament usvojio je u lipnju rezoluciju o Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030. – Vraćanje prirode u naše živote, jednu od ključnih inicijativa europskog zelenog plana.

Između ostaloga, europarlamnetarci smatraju da bi uz opći cilj obnove zakonodavni prijedlog o planu EU-a za obnovu prirode trebao uključivati i posebne ciljeve usmjerene na ekosustave, staništa i vrste na razini EU-a i država članica na temelju njihovih ekosustava, s posebnim naglaskom na ekosustavima s dvostrukom svrhom koja uključuje obnovu bioraznolikosti te ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu tim promjenama.

Parlament naglašava da bi taj instrument trebao obuhvaćati šume, travnjake, močvarna zemljišta, tresetišta, oprašivače, rijeke slobodnog toka, obalna područja i morske ekosustave kao i to da se nakon obnove ne bi smjelo dopustiti propadanje ekosustava. Ujedno, smatra da se napredak u postizanju ciljeva obnove mora redovito ocjenjivati i na razini država članica i na razini EU-a.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:51