MANUEL ŠTRLEK

‘Otkako sam se oženio i dobio dijete, sve je idealno’

Najbolji hrvatski rukometaš u 2016. godini u izboru novinara i Sportskih novosti, uoči Svjetskog prvenstva osvrnuo se na život u Poljskoj, gdje brani boje tamošnjeg kluba Kielce, našu reprezentaciju i svoju složnu obitelj - suprugu Inu i kćerkicu Zoju.
 Damir Krajač / CROPIX

Poljska u mome srcu... naslovni je refren pjesme koju je davne 1981., na albumu “Sunčana strana ulice”, spjevao legendarni Branimir Đoni Štulić. “Poljska u mome srcu...” s punim pravom može reći hrvatski rukometni reprezentativac Manuel Štrlek, službeno najbolji hrvatski rukometaš u 2016. u izboru novinara i Sportskih novosti. Tako je to već četiri godine jer u gradiću Kielceu zarađuje “kruh svoj svagdašnji”, u Poljskoj živi veći dio godine, poljska reprezentacija izbacila je njega i njegove kolege u četvrtfinalu SP-a u Kataru 2015., on je Poljacima uzvratio na EP-u u Krakovu održanom prošle godine u utakmici koja je prozvana “Čudom u Krakovu”, a ovi su pak nakon toga bili bolji na olimpijskom turniru u Rio de Janeiru kad su Manuelu uskratili mogućnost osvajanja drugog olimpijskog odličja nakon bronce koju je zaradio u Londonu 2012.

Posebna godina

S Kielceom je Manuel ove godine osvojio rukometnu Ligu prvaka u dramatičnoj finalnoj utakmici, u kojoj su desetak minuta prije kraja od mađarskog Veszprema gubili devet razlike i napravili u rukometu nikad viđeni preokret. Poljska i uvijek Poljska, posebno u godini čuda koja je iza nas i iza njega.

- Bila je to stvarno posebna godina prepuna nevjerojatnih stvari. Iako je bilo svega, i dobrog i lošeg, naravno da sam zadovoljan. Iza mene je ukupno najbolja sezona do sada. Najprije smo na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili brončanu medalju, zatim sam s Kielceom osvojio Ligu prvaka, a to je san svakog rukometaša. Nakon toga uslijedio je Rio de Janeiro i Olimpijske igre te najteži poraz od Poljaka u četvrtfinalu, zbog kojeg nismo osvojili odličje. Svi smo očekivali nešto veliko, dugo smo se spremali i na turniru pobijedili najjače momčadi, Dance i Francuze, i moćno smo se osjećali. Išli smo po zlato, neću to kriti, te smo svi bili u komi kad smo ispali. Ni sada se toga ne volim prisjećati, bio je to zaista mučan poraz koji ću teško preboljeti.

Naučio poljski

Unatoč tom teškom trenutku, Štrlek je s pravom prezadovoljan proteklom godinom.

- Uvijek se može bolje, ali se stvarno nemam zbog čega žaliti. Ja osobno uvijek težim višim ciljevima i vjerujem da me to čini sve boljim, nikad se ne smije stati i zadovoljiti učinjenim. U istoj godini dogodile su se tri velike priče, dvije dobre i jedna loša. Bila je to nevjerojatna godina, onu pobjedu od 14 razlike u prepunoj dvorani u Krakovu nitko nije mogao ni zamisliti, a tek onaj povratak u finalu Lige prvaka?! To se događa jednom ili nijednom u životu, takva godina s takvim rezultatima i takvim ishodima teško će mi se ponoviti. Uživao sam u svemu i drago mi je da sam bio dio toga.

Manuel je već gotovo domaćin u Poljskoj, u klubu u kojem uvijek igra nekoliko Hrvata. Ne sjeća se bilo kakve neugodnosti nakon što je Hrvatska ponizila Poljsku na njihovu terenu na EP-u:

- Oni nisu takav mentalitet, radovali su se za sve nas. Poljski su mi navijači kasnije čestitali, bili su ponosni jer su takvu veliku stvar napravili igrači njihova kluba. Isto je bilo kad smo nas četvorica u Kölnu slavili klupski naslov prvaka Europe s hrvatskom zastavom. Vlasnik kluba je odličan lik, Hrvata je dosta u klubu jer hrvatski rukomet uvijek daje dobre igrače. Mi se po svemu uklapamo u tu priču, slični smo Poljacima, jezik nam je srodan i sličan i lako se prilagođavamo Poljskoj.

Naš krilni igrač već odlično govori poljski.

- Gramatički možda nisam najispravniji, ali mogu o svemu razgovarati i apsolutno sve razumijem. No, ni to nije neki problem, uvijek imam društvo s naših govornih područja, “Balkanaca” je uvijek dosta u Kielceu. I sada je u klubu bilo dosta promjena, ali je “regija” opet prilično zastupljena.

Proslavljeni rusko-španjolski rukometaš i trener rođen u Kirgistanu Talant Dujšebajev trenutačno vodi Štrlekov klub.

- Puno sam naučio od Dujšebajeva, nije on bez veze osvojio sve što je osvojio, bez njega sve to s klubom ne bi bilo moguće...

Osim što je službeno najbolji za 2016., Manuel je već dvije godine najbolji hrvatski reprezentativac. Ozljede su mu obilježile karijeru, no sada ga dulje vrijeme zaobilaze.

- Da, križni ligament koljena otišao je 2008. u Grazu prije SP-a u Hrvatskoj, imao sam problema s pubičnom kosti, svega je bilo i ne volim se vraćati na sve to. Da pokucam o drvo, zadnjih par godina fizički sam odličan, ozljede me zaobilaze.

Sređeni obiteljski odnosi možda su zaslužni za dulje izvrsno razdoblje u Manuelovoj karijeri.

Priželjkuje još djece

- Neću se hvaliti i izdvajati iz momčadi, u klubu ili u reprezentaciji. Dobar sam koliko mi kolege pomognu i omoguće da se istaknem. Otkad sam se oženio i dobio dijete, možda sam stvarno smireniji. Sretan sam i sve ide da bolje ne može. Kći mi se rodila dok sam bio na SP-u u Kataru (siječanj 2015., nap. a.). Bilo mi je tada dosta teško, nisam mogao biti sa suprugom na porodu. Bio bih sigurno s njom da sam mogao, no i drugi su tako propuštali važne trenutke u životu. Što se može!

Supruga Ina i mala kćerkica Zoja cijelo su vrijeme s Manuelom u Poljskoj i ne dijele sudbinu nekih koji žive razdvojenim obiteljskim životom.

- “Gore” su sa mnom, uživamo u Poljskoj, 90 posto vremena smo zajedno. Možda smo tek na ljeto malo odvojeni jer su one malo dulje na moru, a ja se moram vratiti u klub na pripreme. Tako je i kad sam na pripremama ili na nekom prvenstvu, inače smo stalno skupa. Ne, zasad ne planiramo prinove. Htjeli bismo imati još djece, ali nema presinga. Možda za koju godinu, kako se dogodi, ništa nismo odlučili.

Kako je malena dobila ime Zoja u najčešćem značenju “život” i “svjetlost”?

- Bili smo u Grčkoj, išli smo onamo par puta, pa i na medeni mjesec. Ime ima neko značenje na starogrčkom i na ruskom, nebitno je, svidjelo nam se samo ime, jednostavno je lijepo, zvučno i kratko. Zaista ne znam, ne vjerujem da će jednog dana biti rukometašica. Bit će ono što će htjeti biti. Imat će svoj put i neću je ni na što prisiljavati.

Pozitivan stav

Do SP-a u Francuskoj još je malo vremena, što Manuel očekuje od novog velikog natjecanja?

- Bit će to najizjednačeniji SP do sada. Puno je reprezentacija koje žele medalju, dosta je otkaza, ozljeda igrača. Imamo zanimljivu grupu (Njemačka, Mađarska, Bjelorusija, Čile i Saudijska Arabija, nap. a.). Idemo utakmicu po utakmicu i neću nešto konkretno najavljivati. Gore je od EP-a, ima nokaut fazu natjecanja. Jedna loša utakmica i ispao si, ali tako je svima. Imam osjećaj da smo jaki u glavi, dobro ćemo se spremiti i imamo kvalitetu koja će doći do izražaja za dobar rezultat. Francuzi su kao domaćini najveći favoriti, tu smo mi, Danci, Španjolci. Nijemci... Mnogi ti mogu zakomplicirati život.

Mogu to i Poljaci, a Manuel smatra da se ove dvije momčadi opet mogu sresti.

- Eto, meni s tom Poljskom očito “ima neka tajna veza”. Šalim se, tako se jednostavno dogodilo. Dobili su nas u Kataru, mi njih u Poljskoj, pa oni nas u Brazilu. Sad bi bilo dobro da im vratimo u Francuskoj, ali neka to bude u finalu.

Manuel to treba napraviti s momčadi koja je dosta podmlađena, bez Čupića, Kopljara, Karačića, ozlijeđenog Marića.

Anitalent za glazbu

- Podmlađeni jesmo, ali ne bih rekao previše, to su više-manje sve dečki koji su već bili na okupljanjima. Dobro su se uklopili, ali ne ide preko noći, iz dana u dan ćemo izgledati sve bolje. Na mojoj strani tu je Lovro Mihić, imao je odličnu sezonu, dobro se snašao u Wisli, također u Poljskoj. Kad imamo slobodno, znamo se naći u Varšavi. To druženje je još jedna dobra stvar u Poljskoj, uvijek se nađe neko domaće društvo.

Manuelu su trenutačno obitelj i rukomet sve, praktično živi po onoj: “Pos’o, kuća, birtija”.

- Kielce je fin gradić, nekih 200-tinjak tisuća stanovnika, ni prevelik ni premalen, ima sve što ti treba za pristojan život i zaista je lijepo živjeti gore. Sa suigračima se ode na piće, ručak, večeru, treniramo, družimo se s obiteljima i to je uglavnom sve.

Mnoge obveze i stalni treninzi te igranje dvaput tjedno i uz to vezana putovanja Štrleku ne dopuštaju previše ostalih aktivnosti.

- Ne, nemam nikakve posebne interese izvan rukometa, ne čitam previše jer ne stignem, za glazbu sam totalni antitalent i ne preferiram neki posebni žanr. Isti je slučaj i s filmovima, ne biram ih previše, ali ih pogledam koliko god mogu. Sve najnovije što dođe, to pogledam. Ni u filmovima ne preferiram neki žanr, gledam sve što mi dođe pod ruku...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:40