Vijest je bila kratka i tužna: umro je Boris Babarović, za prijatelje Barba, pjevač i frontmen vokalno-instrumentalnog sastava (VIS), odnosno grupe Crveni koralji. S njegovim odlaskom epoha glazbenih razmeđa, dakle pionirskog, anglo-američkog i instrumentalnog rocka, pa jednako tako festivalskog šlagera odlazi u povijest i legendu.
Boris Babarović Barba krenuo je od početka usporednim kolosijecima. S jedne strane, bio je prvo lice "električara" koji su se namjeravali nazvati Crveni đavoli, pa su se ipak opametili i postali "koraljima"; uzori su im bili Shadowsi, njihovi instrumentali, ali isto tako pjevač Cliff Richard. S druge strane, težio je solističkoj karijeri.
Na malenom planetu poveo se veliki rat prvih rokera, od kojih su mnogi bez teksta, i pop-kancone sa Sanremskog festivala. U Zagrebu su krajem 1962. osnovani Crveni koralji, a čine ih Josip Badrić (bubnjevi), Miroslav Lukačić (gitara), Rudolf Šimunec (ritam gitara), Dino Sarajlić (bas gitara), Jelenko Perković i - razumije se, Boris Babarović. Posljednji je još maloljetan.
Na Prvom pljesku
Javni debi imali su kod Vikija Glovackog na Prvom pljesku u Varijeteu, u Ilici - prije rata kino Apolo, pa danas kazalište Kerempuh - 29. III. 1963. Izvodili su strane hitove spomenutog britanskog benda. Ubrzo su počeli svirati po plesnjacima, na Ribnjaku i u zagrebačkom klubu Polet.
"Zemaljsku" pozornost mladih privukli su koncertom u beogradskom Domu sindikata; nastupili su s Bijelim strijelama, Elipsama i Zlatnim dečacima. Za Radio Zagreb snimaju "Vinetu" (Winnetou) i "Niz cestu". U svibnju ‘64. oni se pojavljuju na Vatrometu ritma, koji se održao u hali 3 beogradskog Sajma. Mimo spomenutih, nastupili su Iskre, Lutalice, Nautilus, Sadžo i Safiri. Još su to bili VIS-ovi. Kako god, ovaj festival smatrao se prvim rock koncertom u Jugoslaviji pa mu je nazočilo oko 5000 osoba.
U srpnju iste godine Koralji su postali prateći bend Karla Metikoša na jugo-turneji i svirali 50-ak koncerata. Njihovu prvu EP-ploču "Najljepši san" (mala ploča s četiri pjesme) izdaje PGP-RTB. Inspiraciju su našli kod Shadowsa, opet. Prodano je 100.000 primjeraka te ploče. Tako postaju najpopularniji bend na brdovitom Balkanu, a Boris Babarović jedinstveno mlado i lijepo lice koje je slušao svatko.
Do razlaza i sve do danas obilježavaju ih upravo urnebesne 60-e. Usput, jednako visoku nakladu bilježili su hitovima "Rekla si, volimo se" (‘64., D. Sarajlić) i "Napuljskom gitarom". Na Zagrebačkom festivalu osvajaju prvu nagradu za tekst i drugu za kompoziciju ‘66.; izveli su "Pismo" i "Cipele stare, cipele nove".
Općeniti i bliski
Bili su najpopularniji jugoslavenski i hrvatski rock bend: takvim ih smatra, na primjer, muzički magazin Ritam, tri godine za redom. Vrhunac njihova rada bio je nastup sa Shadowsima na Splitskom festivalu ‘67.
Malo tko bi mogao pritom razmjeriti odnos autorskih radova i prepjeva u opusu Koralja, isto tako u njihovoj participaciji u hitovima drugih solista. Ovako ili onako, njihov zvuk postao je općenit, blizak svakom. Postali su pioniri rocka na raskršću popa i rocka, instrumentala i vokala, tako reći jedinstveni križanac.
Njihovu popularnost potvrdio je Vučerov šlager "Ne pitajte za nju", koji su 1967. izveli na Zagrebačkom festivalu. Babarović i Koralji pjevali su za mlade, a šahist Milan Bačić za "stare", baš kao i "Mirjanu". To su bile festivalske alternacije, po sanremskom uzoru.
Kako su Koralji od najpopularnijeg benda postali "problematični", zašto im je "pala popularnost" teško je objasniti. Grupu je napustio Sarajlić, došao je bas-gitarist Hićak, a Turina na bubnjeve. Godine ‘68. grupa je objavila EP "Da sam drvosječa", "krunsku" Babarovićevu interpretaciju.
Poslije EP-ja "Moja gitara" slijedio je najteži udarac: grupu je ‘69. napustio Boris Babarović. Pa ipak, oni ostaju dvije strane jedinstvenoga glazbenog svijeta. Svojim djelovanjem pjevač je čuvao živo sjećanje na bend. Stari članovi ponovno se sastaju i rastaju, koncertiraju i zajedno snimaju. Glas i interpretacija Babarovića ono je što ih povezuje. Poslije vojske Badrić se vraća u grupu i nagovara Barbu da im se pridruži. Članom za kratko postaje veliki skladatelj Alfons Vučer. No, glazbene se "turbulencije" nastavljaju.
Naraštaj 60-ih
Koralji se još jednom "raspuštaju" 70-ih, pa tako, bez obzira na kasnija prigodna okupljanja, ostaju prvenstveno grupa 60-ih koja se nekako izgubila na raskrsnici "instrumentala" i vokala". Tako se i moglo dogoditi da svoj prvi LP "Rock ‘n‘ roll zbirka (1963. -1966.)" objave 1985. Istovremeno, nastupali su u kavani Čarda. Stari i novi članovi snimili su još jednom svoje velike hitove iz 60-ih, kao naknadne uspomene.
Ubrzo potom oni su objavili "Najbolje izvedbe", album na kojem su složili domaće originale i obrade stranih autora. Pa kada su diskografi priredili "Greatest Hits Collection" Crvenih koralja (2018. - 2019.), samo su potvrdili već usvojeno mišljenje. Njihov opus dijeli se na "instrumentalne dragulje", "autorske hitove" i "obrade" kojima su rock ‘n‘ roll približili širokoj publici.
Na jednoj od prvih domaćih top-lista Babarović se našao s pjesmom "Sam", na petom mjestu - a prva je bila Grupa 220 s pjesmom "Kad bih bio Petar Pan". Kritičar Fran Potočnjak ovo je komentirao ovako: "Vraga sam - kad mu obilato pomažu Crveni koralji". Trag Borisa Babarovića i Koralja sačuvan je na omiljenim pločama naraštaja 60-ih.
Komentari
0