Nakon velikog uspjeha serijala “Motor, loza, kuhača”, koji je na kraju prodan i slavnom kanalu 24Kitchen, David Skoko s istom produkcijskom ekipom stiže 14. travnja na Prvi program HTV-a s novim projektom nazvanim “Jesti na cesti”.
Poznati chef, zaštitno lice istarske konobe Batelina, snimio je devet epizoda novog putopisa u kojem i dalje prevaljuje kilometre, no ovaj put puno sporije. U preslatkom crvenom oldtimer kombiju u svakoj epizodi Skoko posjećuje drugog prijatelja i kolegu po zvanju: Tomicu Đukića, Anu Ugarković, Marka Turkovića, Matiju Bogdana, Katarinu Vrenc, Igora Gudca, Graciju Horvatin, Ivanu Bekavac i Hrvoja Zirojevića. Redatelj Radislav Jovanov Gonzo, kojemu je u pomoć ovaj put priskočio i Nevio Marasović, zajedno s autoricom i scenaristicom serijala Injom Korać, a sve u produkciji tvrtke Cobra Chicks, upakirao je uistinu dopadljivu, zabavnu emisiju, barem ako je suditi po prvoj epizodi koju smo dobili priliku pogledati.
Atraktivan kombi, vrlo televizični Skoko i prekrasni kadrovi Hrvatske lako bi ponovno mogli postati hrvatski izvozni proizvod.
Gdje ste nabavili kombi?
- Ovaj food truck ili kuhinja na kotačima, kako smo ga zvali, posuđen je od Marina Medaka iz Rougemarina. To je zapravo jedan stari Bedford koji je preuređen, mislim da je to nekad bilo sanitarno vozilo, kola za hitnu pomoć. Medak ga je ugledao prije dosta godina u nekoj štali, zaljubio se, uzeo ga, obnovio i preradio. I inače je veliki zaljubljenik u vozila, ima više takvih food truckova koje je sam uredio, a mi smo izabrali ovaj jer nam je bio najsimpatičniji.
Pa, kako ga je voziti?
- Sporo je i teško vozilo koje nema ni servo ni ABS, nema ništa. Vozi maksimalno 70, 80 kilometara na sat čak i na autocesti, a mi smo znali ići od Korčule do Čakovca u jednom komadu. Užas, da. Na tim velikim relacijama ipak je vozio moj dragi kolega, asistent Hrvoje Hrvatin, koji je bio zadužen za kombi, ali i da u njemu sve štima, te brinuo oko nabave namirnica.
I kako je kombi izdržao sve te silne kilometre?
- Što je najbolja stvar, svi smo mislili da ćemo s njim imati najviše problema na cesti jer je starudija, a odradio je svih 6000, 7000 kilometara, koliko smo već napravili, bez greške! Nije zakašljao niti jednom. Eto, starudija je odradila sve bez problema, a s kombijem koji je vozio ekipu i opremu imali smo dva, tri puta havariju, iako je bio nov.
Velika je to prijevozna promjena u odnosu na serijal “Motor, loza, kuhača”...
- Drugačije je, ali cesta je moja strast. Stalno sam na njoj. Radim 60, 70 tisuća kilometara godišnje jer imam dva, tri eventa tjedno. No, ja obožavam voziti i aute, i kombije i brodove. Zaljubljenik sam u pokretnine tako da meni to nije teško palo. U posljednjih pet, šest godina sam ionako gotovo stalno na cesti zbog posla, svaki dan u nekom drugom gradu. I u tome guštam jer inače to ne bih mogao raditi. Moja prva strast jesu motori i stvarno ih volim. U prvom serijalu odlučili smo napraviti iskorak, pa se voziti oldtimerima, a imali smo sreću što se Inja Korać angažirala da u svakoj epizodi imam priliku voziti drukčiji motor. To mi je bilo veliko iskustvo, stvarno sam svašta vozio, pa i motore stare 90 godina. Rijetko imaš priliku za takvo što, baš san snova. Imam skoro 50 godina i događa mi se da mi se ispunjavaju snovi iz djetinjstva, i to ne samo što se tiče motora. Kad sam tek počeo kuhati, bio sam time potpuno zaluđen. Jedino što sam gledao na televiziji bili su Anthony Bourdain i kulinarski showovi, a ja sam zamišljao kako bi bilo divno putovati i snimati takve emisije. Istina, od toga je prošlo 25 godina (smijeh), ali realiziralo se.
A kako je došlo do ovog projekta?
- S produkcijskom kućom Cobra Chicks i našom producenticom Injom upoznao sam se prije tri, četiri godine uz priču da bismo mogli nešto snimiti zajedno. Inja, ta simpatična bjondina, izgleda dosta plaho. Koja varka! A njezina energija i energija najljepšeg, dragog redatelja Gonza, koji je hiperkreativac, privukle su me odmah. Znate, ja se volim družiti s ljudima koji su pametniji od mene jer od njih mogu puno naučiti. Cilj nam je bio da napravimo nešto što će biti zabavno, gledljivo, prihvatljivo za što veću publiku. Uglavnom to funkcionira tako da ja nabacim neku ideju, oni imaju svoje i kroz zajedničku struju svijesti nađe se zanimljiva kombinacija. Tako je bilo i za “Motor, lozu, kuhaču”. Oni bi radili vino i hranu, a ja bih se vozio motorima. Naravno, kako smo svi nabrijani, sada smo željeli veći izazov i složili smo novi format. Rekao sam kako bih isto putovao naokolo, ali bih išao posjećivati svoje prijatelje kuhare, umjesto prijatelja vinara. I želio bih imati nešto gdje ćemo moći ozbiljnije kuhati. Odmah smo se zakačili za food truck. Ja sam, ruku na srce, inzistirao na novijem vozilu da bude komotnije voziti, no Inja i Gonzo su se zaljubili u ovaj stari Bedford. Govorio sam da će biti spor i kvariti se, ali njima je on bio najljepši u kadru. Pogriješio sam što sam sumnjao u njega, a oni su imali sreće što se nije pokvario.
Kako je kuhati u food trucku?
- To daje veliku slobodu jer sam postavljaš pravila. Komuniciraš s gostima preko hrane koju si osmislio freestyle, iz rukava. Sve je manje zahtjevno, a i manja su očekivanja. Dopušta ti da budeš puno kreativniji, da svoju ideju plasiraš u obliku street fooda, bez potrebe za svim onim visokim kriterijima koje naše kuhanje u profesionalnim kuhinjama nosi. I to je jako opuštajuće za svakog kuhara.
Znači, ograničavajući prostor nosi veću slobodu?
- Meni osobno da jer mogu raditi u svakakvim uvjetima. Uopće nemam problema kuhati u vrlo skromnim, pa i neadekvatnim kuhinjama. Kuhati volim, a ako ima izvor topline bilo koje vrste i pleh za kuhanje, nema problema.
U ovom serijalu priključio vam se i redatelj Nevio Marasović. Ne znam koliko ste svjesni kakvu ekipu imate?
- Imam divnu ekipu. Nevio je uskočio na dvije, tri epizode jer je Gonzo imao snimanje u Sloveniji. Ja sam u tih posljednjih desetak godina od “Jezikove juhe” snimio strašno puno kulinarskih emisija, što promotivnih, što edukativnih, što TV showova. I ovo mi je definitivno najbolji tim s kojim sam snimao. Kužimo se na prvu, baš smo kliknuli i što je super, nemamo presing sponzora pa možemo kuhati što želimo. Mi smo odlučili napraviti kuharski show koji donosi malo manje šoldi, ali puno više slobode.
Vaše prvo TV pojavljivanje kod nas bilo je u prvoj sezoni “MasterChefa” u koji ste stigli kao gostujući kuhar. Dakle, prije 15-ak godina.
- Da, to mi je vjerojatno bila odskočna daska. Došao sam predstaviti ono što radimo u Batelini, ljudi su jako dobro ljudi reagirali, a televizija me primijetila i zavoljela. No, još od 2000. u Batelini smo imali jako puno ugošćavanja novinara i kuhara za strane televizije, poput poslije Bourdaina te Gordona Ramsayja u vrijeme covida. Meni je to bilo prekrasno, bio sam dio tog svijeta, a valjda smo im mi kao obitelj, konobica, bili zanimljivi. Naša je priča zapravo prilično iskrena. Moj je tata stvarno ribar i ide na more, otvorili smo restoran koji se temelji na svježem ulovu, a tu je i nabrijani sin koji radi ludosti u obiteljskoj konobi. Svima je to bilo zabavno.
Znači, imate televizijskog staža skoro kao kuharskog?
- Naravno. Što se tiče samostalnih projekata u kojima sam ja glavno lice, to se događa posljednjih desetak godina. No, nisam planirao ući u televizijski biznis, samo sam kuhao od svoje 24. godine i na to jedino profesionalno bio usmjeren. Onda su se televizije počele javljati i u jednom trenutku netko mi je ponudio da snimim svoj show. Svidjelo mi se. Meni to ide, “lajav” sam, još sam srećom zgodan i sve super funkcionira. Ne opterećujem se kamerom, čak i volim kad me ‘gleda’, malo sam egotriper. Kada uđem u hol banke i vidim kameru, odmah se nasmiješim i bacim neku foru.
Ide li vaš tata Danilo i dalje ide u ribe?
- Ide, ali puno rjeđe, 73 su mu godine. No, u super je formi i još uvijek radi, alfa i omega je Bateline. Ja sam posljednjih četiri, pet godina manje tamo u servisu, iako svaki dan prođem onuda. Imamo divnu ekipu koja to vodi, tamo su mi i mama Alda koja je u mirovini, ali je uvijek spremna pomoći, moja supruga Ana i naš sin Anton koji još ide u srednju školu, ali vikendom konobari. Svi smo tamo, svi pomažemo, i to je sustav koji je dobro uhodan, koji funkcionira jako lijepo i u kojem nema potrebe da sam ja tamo cijele dane. Čak je nekima lakše kad me nema jer unosim malo nervoze tako nabrijan. Tata mi zna reći nakon dva, tri dana što sam tamo svaki dan, “što nemaš neko snimanje, neku gažu”. Da, ja bih stalno nešto mijenjao, stalno nešto “palamudim”, a oni bi radili i rade ozbiljan posao. Hiperkreativa i previše energije ponekad nisu usklađeni s konstantom i standardizacijom poslovanja.
Imali ste prije devet godina zdravstvenih problema. Kako ste danas?
- Super. To je bila jedna epizoda jer se ja nisam razbolio zato što sam, recimo, loše jeo ili imao otprije kardiovaskularnih problema. Imao sam upalu perikarda ili srčane ovojnice. Kada ona otekne, radi presing na srce, a meni se to manifestiralo ozbiljnim predinfarktnim stanjem. Imao sam sreće i došao na vrijeme kod doktora koji su to dijagnosticirali i riješili problem. A ta upala perikarda može vam doći iz niza razloga: virusa, stresa, čega sve već ne. Padne imunitet i slabašan si, a ako ne popuštaš, dogode se problemi. Mogao sam dobiti upalu pluća ili upalu želuca, a ja sam, eto, dobio upalu srca.
Je li vas to iskustvo promijenilo?
- Bogami je. Počeo sam se puno manje stresirati.
Ma, kako vam je to uspjelo?
- Išao sam kod psihologa dvije godine i u tom razdoblju zarazio sam se jednom zanimljivom bolešću koja se zove “kur**bolja”. Sve što radim, radim najbolje što mogu u zadanom trenutku. Baš dajem sve od sebe. Ako nekome to nije dosta, nije me briga. I s time sam sada okej. U jednom trenutku sam pretjerao sa svime, pogotovo s naporom koji sam ulagao u posao, njegovu promociju. Sve što sam radio, baš sam ginuo. Za bezveze zapravo, nije bilo potrebe. Ali, takav sam, često pretjeram. A sad se pazim. Tu i tamo pretjeram, ali ne previše.
Hiperaktivac poput vas sigurno ima odgovor na ovakvo pitanje za kraj. Koji vas projekti čekaju?
- Već 14. travnja počinjemo sa snimanjem novog putopisa. Opet se vozikam naokolo, no to će biti jedan malo manje nabrijan putopis. Umjesto dva mjeseca, snimat ćemo ga dva i pol, posjetiti jako zanimljive destinacije i ljude, a vezan je uz turizam. To je sve što vam zasad smijem otkriti.
Komentari
0