Ivo Amulić puna je četiri desetljeća na sceni. Svoj veliki jubilej proslavit će u dvorani "Vatroslav Lisinski" 16. i 17. ožujka, na dva rasprodana koncerta, sa svojim Rišpetom, gdje će glazbenim vremeplovom ispreplesti svoju karijeru, ali i karijeru grupe s kojom dijeli privatne i poslovne uspjehe posljednjih petnaestak godina. Da slavlje bude čarobno, momcima iz Splita pridružit će se dvije posebne gošće - Doris Dragović i Zorica Kondža. O bogatom glazbenom putu razgovarali smo s Ivom Amulićem i skladateljem Perom Kozomarom, koji Rišpetu piše pjesme, vodi im karijeru i zajedno s ovim momcima živi glazbu.
Četrdeset godina na sceni zvuči impresivno, ali pomalo i nevjerojatno. Kada pomislite na obljetnicu, što vam prolazi mislima?
Amulić: To su samo brojke koje služe za nekakvo ažuriranje, statistiku ili podvlačenje crte. Ja vidim svoj život u kojem sam uglavnom bio zaokupljen poslom koji sam volio i volim ga i danas. Vidim moje suradnike, prijatelje, glazbenike s kojima sam zajednički prošao sve te godine i još ih prolazim, zagledan prema naprijed.
Teško je prisjetiti se svih lijepih trenutaka, no možda da spomenete one koji su vas na neki način obilježili i formirali u vrsnog vokala?
Amulić: Najviše sam zahvalan mojim genima, a pogotovo mojoj noni Merici (po majci) koja je pivala po cile dane i uz koju sam vrlo često pjevao s njom, tako da sam prve ‘lekcije‘ iz osnovnog dvoglasnog pjevanja slučajno pokupio od nje. Svoj glas i tehniku u ranim sam dvadesetima brusio jedno vrijeme kod maestra Atilija Planinšeka, prvaka Opere HNK Split, gdje sam čak položio audiciju za zbor kod maestra Šuteja. Moja karijera poslije mi je donijela nezaboravne trenutke uz predivne pjesme mojih suradnika autora, a pogotovo ovaj period od posljednjih 15 god uz Peru Kozomaru i Rišpet.
Počeli ste u bendu. Slušamo uvijek iznova od glazbenika iz ‘bendovskog đira‘ kako nema ljepšeg osjećaja nego mladost provoditi u kombiju, na putovanjima, neopterećeno obavezama, sa svom slobodom ovoga svijeta u tim godinama. Kako vi iz današnje perspektive gledate na to vrijeme?
Amulić: Slažem se s vama da ne postoji ljepši osjećaj, pogotovo kad je čovik mlad, i svaki put kad se sretnem s prijateljima iz tog vremena, rado pričamo o svim tim divnim i bezbrižnim danima. Ali isto tako dijelim mišljenje sa svima njima koji još putuju kombijem na gažu... Vrijedilo je.
utti Frutti harao je cijelom bivšom državom, no onda vas je zadesio rat. Što pamtite iz tih dana?
Amulić: Pamtim ogorčenost i revolt prouzročen tim stanjem i pokušaje da pjesmom nešto promijenimo. Naravno, pamtim i kulminaciju zajedništva i emocija u pjesmi ‘Moja domovina‘.
Zanimljivo je da su gotovo svi članovi benda i danas u glazbi. Čujete li se, susrećete li se?
Amulić: Apsolutno se i čujemo i viđamo. Uvijek se veselim kad vidim da su moji prijatelji i dalje vrlo uspješni u poslu, da su zadovoljni i sretni.
Svaka uspješna i jaka karijera ima amplitude, uspone i padove. Koji su vaši?
Amulić: Uh, ja sam imao tu nesreću, a možda i sreću, što nisam bio kantautor, nego sam se morao vezivati uz tuđe pjesme tj. njihove autore. Tako da su moji usponi i padovi uglavnom bili vezani uz sreću i nesreću s pjesmama autora s kojima sam radio. Ne umanjujem njihov rad, ali nisu sve pjesme za sve izvođače. To je stvar kemije.
S Rišpetom uspješno koračate posljednjih trinaest godina. Jesu li to malo smirenije godine karijere?
Kozomara: Ovo su predivne godine, divna mlada ekipa je s nama i baš guštamo s njom nastupati, pjevati, biti na putu, sve je smireno i opušteno osim kada su veliki koncerti. Onda je neizbježna mala pozitivna nervoza.
U Lisinskom će vam se na dva koncerta pridružiti jedinstvene gošće. Osim dueta koje ste snimili s ove dvije velike glazbene dame, što vas veže?
Kozomara: S Doris me vežu divne uspomene. Dugo smo bili suradnici i često zajedno na koncertima, naše obitelji prijateljski su povezane. Doris je žena koju jako volim i poštujem, žena s velikim srcem i dušom, baš je prijatelj. Zorica je žena s kojom sam isto tako dobar i viđamo se svi zajedno - i Joško Banov, suprug, i neki naši prijatelji - na kavama. Obje su divne i sjajne vokalistice, teško da će ih netko od mlađe generacije dostići.
Tko Rišpet drži u formi? Tko je najveća pokretačka snaga, uvijek raspoložen, spreman za akciju?
Kozomara: Ja sam vrlo ambiciozan tip čovjeka i ne volim stati na mjestu i ne volim se ‘ušuškati‘. Nikad nisam razumio izvođače koji ne grizu, ne bore se, ne žele imati hitove i puniti dvorane. Jako se potrudim da svake godine Rišpet odsvira neke veće koncerte, pa sam tako i radio koncert u Spaladium areni u Splitu, na koji nam je došlo više od 10.000 ljudi, koncert za ljetnu pozornicu u Opatiji, za Križanke, dva puta, u Ljubljani, Tvrđavu sv. Mihovila u Šibeniku, velike Gripe u Splitu i, evo, čak osam puta u posljednjih šest godina koncert za Lisinski.
Album ‘Lipo mi je tu‘ ove je godine nominiran za Porin. Budući da su mišljenja jako podijeljena, kako vi gledate na tu diskografsku nagradu?
Kozomara: Jako je lijepo ući u nominaciju za Porin, podržavam Porin, ali bih jako volio da je zabavna glazba više zastupljena kako na Porinu tako i u medijima općenito. Nije sve u modernoj urbanoj i alternativnoj glazbi.
Kada je Rišpet u pokretu, kako izgledaju vaši dani? Jeste li od onih koji nakon silaska s pozornice bježe kući ili, pak, nastavljate noćne ćakule s publikom, trećom smjenom na benzinskim pumpama, malim tulumima u hotelskim sobama?
Kozomara: Nama nam je svaki koncert, svako putovanje u neku ruku kao mala ekskurzija. Dakle, kad ste dobra ekipa (gotovo familija), onda vas nekad vesele momenti koje provodimo zajedno na nekom afteru, pa i nekoj benzinskoj, gdje se nasmijemo, raspoložimo i odakle vučemo urnebesne teme koje se danima, mjesecima i godinama spominju iznova s jednakim veseljem i smijehom. Ali, isto tako ima momenata gdje raspored svirki zahtijeva uredan odlazak na počinak jer već ujutro idete dalje, i dalje, i dalje.
Jeste li skovali nove planove za ljeto i jesen?
Kozomara: U prošloj smo godini imali pedeset dva koncerta po Hrvatskoj i Sloveniji, većinu ljeti, tako da se iskreno nadam i bit ću sretan uspijemo li tu brojku ponoviti i ove godine.
Iza vas su brojne suradnje, no sigurno priželjkujete i neke koje još niste realizirali. Koje su to?
Kozomara: Imamo pet predivnih suradnji na koje sam jako ponosan. To su dueti s Mišom Kovačem, Doris Dragović, Zoricom Kondžom, Jelenom Rozgom i Duškom Ćurlićem. Neizmjerno mi je žao da nismo snimili duet s našim Oliverom, a za neke buduće kombinacije, još važem i gledam. Treba paziti daj je taj netko tvojeg senzibiliteta za glazbu koju izvodi.
Na brojnim putovanjima zasigurno imate i svoj omiljeni repertoar. Koga i što slušate najviše?
Kozomara: Moj repertoar uglavnom vežem za nastupe, a na putu uglavnom mnogo čitam, i to knjige. U automobilu slušam radio.
Komentari