BARBARA MUNJAS

‘Kad se pojave razočarenja, ona vas mogu povući u neki užasan vrtlog nekreativnosti i sumnje u sebe‘

S Gustafima sam proputovala svijet, naučila svirati, izludirala se po pozornicama, živjela punim plućima, kaže talentirana glazbenica

Barbara Munjas

 Ana Knezevic

Svestrana Barbara Munjas u ožujku je objavila odličan album prvijenac "Right Place & Right Time" na kojemu se nalazi deset pjesama, svojevrsnih fragmenata jednoga perioda koji za ovu glazbenicu simbolizira putovanje kroz sazrijevanje i osobnu evoluciju. Na prvom solo albumu radila je, kaže, jako dugo, što se čuje i osjeti u pomno biranim tekstovima i melodijama pjesama koje spajaju klasičnu i indie pop glazbu. Ne čudi stoga što je spomenuti album nahvalila i kritika te ga proglasila pravim "remek djelom". Barbara možete čuti uživo na Indirekt - Music & Art Festivalu, koji se u Istri održava od 10. do 12. lipnja.

Vaš prvi solo album “Right Place & Right Time” jako je hvaljen od publike i kritike. Koliko vam znači taj pozitivan feedback, daje li vam on vjetar u leđa ili ipak stvara svojevrstan pritisak?

- Načelno se time ne zamaram, no nije da i ne pomislim na to. Album nisam stvarala da bih podilazila ikome, već da bih izrazila ono što moram i zatvorila jedan period svoga života te krenula dalje. No eto, desio se pozitivan feedback, nisam očekivala da će biti ovolik! Lijepo me pogurnuo, stavio mi ogroman osmjeh na lice i definitivno dao vjetar u leđa - idući album već je u nastajanju. Imati očekivanja od samoga sebe jako je opasno jer kad se pojave razočarenja, ona vas mogu povući u neki užasan vrtlog nekreativnosti i sumnje u sebe. Drago mi je što je još nekome osim mene sve ovo o čemu sam pisala, što sam proživjela i osjećala stvorilo neki lijep osjećaj, poistovjećivanje, pronalaženje... To je najveći uspjeh, dotaknuti nekoga u dušu.

Pišete pjesme na engleskom jeziku. Je li vam tako lakše izraziti sebe i svoje emocije?

- Ne pišem samo na engleskom, pišem i na hrvatskom. Ipak mi je hrvatski materinji, koristim ga svakodnevno i njime puno lakše stvorim atmosferu pojedine emocije. S druge strane, engleski je puno jednostavniji i mekši, a pjevajući na engleskom osjećam se nekako drukčije, kao da odem u neku ulogu, u neku drugu verziju sebe. Spontano mi se javljaju neke teme koje mi u flowu pisanja na našem jeziku ne bi navrle, a k tome se s engleskim lakše postiže lijepa tečnost. Zapravo je cijela ta priča s pisanjem na engleskom počela zbog prijateljice koja nije s našeg govornog područja - odlučila sam napisati jednu pjesmu za nju, u smislu da razumije o čemu pišem - i nakon te pjesme u mojoj glavi otvorio se kanal za pjesme na engleskom.

Iza vas je dugogodišnja karijera, a sve je zapravo počelo na Dori. Kako danas gledate na to natjecanje i Eurosong općenito, biste li ponovili takvo iskustvo?

- Doru i Eurosong pratim ovlaš, u toj količini da ne gledajući zamijetim ako iskoči nešto što je, iz moje perspektive, vrijedno pažnje. A to se baš i ne može nazvati nekim značajnijim praćenjem. Svake godine nadam se da će iz tog natjecanja isplivati nešto što će zagolicati maštu i imati neku dubinu, a pritom biti prepoznato od publike i žirija. To se ove godine desilo našim susjedima s Konstraktom, ona je izvanredna! Dora je potencijalno super platforma koja bi mogla biti odlična za promociju i popularizaciju alternativne glazbe. No na tom se natjecanju uvijek više-manje vrte pjesme sa sličnim vibeom, progresijom akorada, ganjajući spektakularnost vrlo često bez autentičnosti, da to tako kažem. A ono što smatram da predstavnik naše zemlje na Eurosongu treba imati jesu autentičnost i snažna karizma, uz naravno dobru pjesmu, a svega toga na našoj alternativnoj sceni ima! Pa ne znam, ako sam nešto naučila, to je da ona 'nikad ne reci nikad' ima svoju težinu, tako da Dori neću reći 'nikad'.

image

Barbara Munjas

Ira&John

Kakva vas sjećanja vežu uz bendove Gustafi i Barbari, koliko vam je bivanje u kolektivu pomoglo u razvoju daljnje karijere? Je li teže krenuti u solo vode i biti odgovoran za svaki korak na tom istom putu?

- U Gustafe sam uletjela s potpunim kaosom u glavi u trenutku u kojem se svaka mlada duša nađe kad je na prekretnici života, tj. kad odlučuje o tijeku svoje budućnosti. Bila sam 4. razred srednje škole, a Gustafi su na kraju bili moj fakultet jer sam tad shvatila da se u životu želim baviti glazbom i da me studij koji sam upisala uopće ne zanima. Bilo je ludo. Proputovala sam svijet, naučila puno o glazbi i stvaranju glazbe, naučila svirati, izludirala se po pozornicama, živjela punim plućima… A Barbari su došli u pravo vrijeme, onda kad sam se osjetila spremnom početi stvarati svoju glazbu, dijeliti svoje osjećaje i misli. Oba benda pružila su mi potpuno novi uvid u sebe i otkrivanje novih dimenzija sebe. Solo put uvijek je u početku zastrašujuć, koliko god se želiš otisnuti njime. Svaka velika promjena koju donosimo svjesno, vlastitim izborom, neka je vrsta rizika jer realno - teško je znati što te na tom putu čeka. To je trenutak kad se više ne skrivaš iza ničega, to je to, odlučuješ o svemu i snosiš posljedice. Izlažeš se maksimalno, a meni je sve to prijašnje iskustvo uvelike olakšalo da krenem tim putem i prihvatim sve moguće scenarije.

Mnogima se sviđa vaša žanrovska neograničenost i spremnost na eksperimentiranje sa zvukovima. Na kakvoj ste glazbi odrasli, što danas privatno slušate?

- Kao klinka sam slušala MTV, a '90-ih je to bio program prepun odlične glazbe kakva bi se danas teško našla na nekom takvom kanalu. Voljela sam šaroliku paletu glazbenika, System of a Down, Red Hot Chili Peppers, No Doubt.., a s druge strane odlične su mi bile Spice Girls, Britney Spears i Christina Aguilera također su bile pojava…Kao mala jako sam voljela Đorđa Balaševića jer je moja teta oduvijek bila njegov veliki fan. Nakon MTV faze razvila sam interes prema house glazbi, ambijentalnoj glazbi koja je često koketirala s jazzom, a ulaskom u Gustafe otkrila sam neke bisere koji su mi promakli u djetinjstvu - jedna od njih je PJ Harvey. Danas stvarno volim poslušati različitu glazbu i ono što mi je bitno jest da u onome što slušam osjetim neki život, neki groove, emociju. Jednako me uzbuđuju jazz, funk, pop, house, soul, post punk - jer ako su poruka i emocija autentični, ako izvođač ima gorljivu strast prema tome što izvodi i daje, to se osjeti, koji god žanr bio u pitanju.

image

Barbara Munjas

Ana Knezevic

Sudjelovali ste i u hvaljenom projektu “Femme Nouvelle”. Kako biste opisali položaj žena na glazbenoj sceni i u društvu općenito, kako se uopće boriti s vjetrenjačama kad su rodna ravnopravnost i ženska prava u pitanju? Jeste li vi ikad osjetili diskriminaciju u privatnom i poslovnom životu?

- Žene su u vječnim raljama sistema kreiranoga od strane muškaraca koji pogoduje upravo muškarcima. Svaki istup žene se analizira, svaka odluka se važe, mjere se suknje, riječi, djeca, zarada... Žene prolaze kroz ponižavajuće situacije. Moraju ogoliti svoje duše, servirati svoju bol, izložiti se svom svojom ranjivošću pred čitavom nacijom da bi došle do svojih zakonskih prava. Imam osjećaj da se na žene gleda kao na niže oblike postojanja koje se može omalovažavati, napadati, gaziti, vrijeđati, uskraćivati im prava. Ženin uspjeh pod dodatnim je povećalom jer njezin uspjeh može ugroziti kakvog alfa mužjaka, uzeti mu mjesto, ugroziti opstanak i zadati strašan udarac na ego. Jednom sam se pješice vraćala kući s prijateljičina vjenčanja, imala sam možda 200-tinjak metara za hodati. Kako sam morala proći kroz jedan mračan i prazan park, zamolila sam drugu prijateljicu i njezina dečka da me otprate do glavne ceste. Otpratili su me, pozdravili smo se, krenula sam osvijetljenim putem u pravcu kuće - nigdje nikoga, prazne ulice, auti ne prolaze, dva sata i nešto u noći, sredina ljeta, a meni ususret ide grupica od 5-6 mlađih, poprilično veselih - čitaj pijanih - muškaraca. Sledila sam se i ponavljala si u sebi 'samo da prođem, samo da prođem, samo da prođem, ne pokazuj uznemirenost'. Osjećala sam se strašno ugroženo, nezaštićeno, ljuto što ne mogu proći sigurno pored nekolicine muškaraca u malom, relativno mirnom gradiću. Mene je te večeri pratila sreća, sigurno sam prošla, ali mnogi ne prođu. Ja zaista ne znam kako se boriti protiv te globalne nesigurnosti ugroženih duša. Pretpostavljam da mlade ljude od malih nogu treba učiti respektu, empatiji, zajedništvu… Ono što vidimo i čujemo doma kao mali jako nas oblikuje i formira u budućnosti. Mislim da promjena mora ići od kuće, potrebni su nam korijeniti preodgoj i totalni rewiring, a majka tu ima vrlo bitnu ulogu i poziciju velike moći.

Skladali ste glazbu i za kazalište. Kakvo vam je bilo to iskustvo, koliko je drugačije od estrade i biste li to ponovili? Zanimaju li vas i drugi oblici umjetnosti?

- Skladati glazbu za kazalište bilo je divno iskustvo koje bih rado ponovila! Drukčije je jer apsorbiraš tuđe ili emocije trenutka koje poslije moraš pretočiti u glazbenu kulisu koja nosi snagu tih emocija i dodatno ih naglašava u odgovarajućem smjeru. Bilo je izazovno, a izazove, srećom, jako volim! S obzirom na to da sam se dotakla kazališta i glume, taj oblik umjetnosti jako mi je zanimljiv i voljela bih jednoga dana otkriti gdje stojim po pitanju toga, jesam li sposobna utjeloviti nešto što se uvelike razlikuje od mene.

Obrađujete ozbiljne i intimne teme u svojim pjesmama. Koliko je zapravo teško ogoliti dušu pred publikom, iznijeti svoje najdublje misli i emocije? Mnogi glazbenici svoju glazbu doživljaju kao svojevrsnu katarzu i terapiju, je li tako i s vama?

- To jesu terapija i čišćenje, definitivno! Na početku je bilo teško, imala sam užasnu tremu pri prvim izvođenjima neke od svojih pjesama najbližima. Ideja tog izlaganja dijela sebe, koji je dosad bio skriven i samo tvoj, izgledala je kao da će mi zauvijek promijeniti svijet, tako da je zapravo normalno da mi nije bilo svejedno. Sad imam potpuno drukčiji mindset, sad jedva čekam podijeliti sa svijetom ono što sam stvorila. Nemam toliki strah od osuđivanja kakav sam imala nekoć, no vjerujem da je svima bilo teško probiti led i dati svoje emocije 'na izvolte' u pjesmama.

Kakvi ste kao mama? Koliko vas je majčinstvo promijenilo, čemu vas je naučilo? Koji su vaši najveći izazovi, ali i strahovi na tom životnom putu?

- Pa mislim da sam na pravom putu i da je Jolandi zabavno i stimulirajuće biti okružena svojim roditeljima. Uvijek se nešto svira, stvara, a njoj puštam da ide svojim putem i pokušavam joj ne nametati ništa. Kreativnost i samostalnost, u tom smjeru idemo, bildanje zdravog samopouzdanja. Od otkrića nekih novih momenata kod sebe, hmmm - mislim da sam naučila ostati pribrana u nekim trenutcima. Djeca su zahtjevna, to svi znaju. No ta nova dimenzija ljubavi koja ti se otvori, e to je nešto nevjerojatno, što mi je prije majčinstva bilo nepojmljivo. Zasad sam bez nekih većih strahova. Naravno, nije mi svejedno kad na plaži trči po stijenama i slične situacije. Dajem sve od sebe da je zaštitim, ali joj isto tako želim pružiti mogućnost da osvijesti što znači opasno, a to će naučiti s puno priče o tome i naravno - kroz iskustvo. Djeca moraju padati da bi kasnije stajala čvrsto na nogama. Treba njegovati dječju maštu, a ne ju kočiti kroz čuvanje djeteta pod staklenim zvonom.

Uskoro ćemo vas gledati i slušati na Indirektu u Istri. Napokon se vraćaju svirke uživo! Je li vam nedostajala pozornica tijekom pandemije?

- Meni se sve super poklopilo. Taman sam bila rodila i bilo je jasno da s tom koronom neće biti baš sreće. Izašle smo iz rodilišta dan prije potpunog lockdowna. Uživali smo u tim mirnim danima kod kuće s našom kćerkicom. Taman je sve počelo pomalo popuštati, ona je imala tri mjeseca, a ja sam išla na prvu svirku. Odradila sam još koju i to je bilo to, meni taman, a ionako niti nije bilo nešto više u điru i svi su bili izgubljeni, nitko nije znao što nas čeka. Nakon svega kroz što smo prošli ovih godina, jedva čekam svaku svirku, a pogotovo zato što je novi album vani i pjesme su napokon finalizirane. K tome imam odličnu ekipu oko sebe kakvu nisam mogla ni poželjeti i sad je pravo vrijeme za ovo što se dešava! Nedostajala mi je pozornica, bez obzira na sve. A svirati na Indirektu iznimna mi je čast, veselim se osjetiti energiju te priče! Biti među tim glazbenicima zbilja imponira!

Gdje se Barbara vidi za desetak godina?

- Uf, daleko je to… Ali definitivno se ne vidim na istome mjestu u smislu pozicije na glazbenoj sceni. Bit će to neke malo ozbiljnije godine, ali iskreno se nadam da neću izgubiti tu svoju ludost i da ću stalno stremiti ka napretku i razvoju u svakom pogledu.

image

Barbara Munjas

Ira&John
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:37