U vremenu koje neumoljivo briše tragove, neki ljudi ostat će zapisani u srcima grada, u notama i u sjećanjima. Boris Babarović - Barba, koji je preminuo u 80. godini života, jedan je od njih. Glazbenik, zaljubljenik u život, džudaš, romantičar. Svestran, duhovit, a opet nenametljiv. Bio je duša Crvenih koralja, jedan od pionira domaćeg rock‘n‘rolla.
Rođen u Zagrebu, Babarović je odrastao u vremenu kada je rock‘n‘roll ušao u svakodnevicu kao tiha pobuna mladih. Bio je to glazbeni virus kojem on nije mogao odoljeti. Njegova prva velika ljubav bio je mikrofon, a s njim i prvi bend: Crveni koralji.
Taj bend postao je pojam u šezdesetima - domaći odgovor na Beatlese. S Borisom za mikrofonom, Crveni koralji snimili su evergreene koji su se pjevušili širom Jugoslavije: "Rekla si: volimo se", "Sanja", "Nisam više taj".
Boris je bio među onima koji su vjerovali da se glazba ne smije raditi napola. "Pjevajte s dušom i vjerujte u ono što pjevate", govorio je mladim glazbenicima. No, dodao bi: "Ali, nije zgoreg završiti školu i imati siguran kruh u rukama".
Kad su ga nedavno pitali koliko se puta zaljubio u mladosti, kroz smijeh je odgovorio: "Auuuuu, bilo je svega! Pa i razdoblja da sam se zaljubljivao triput dnevno. Problem je bio u tome što sam se, osim pjevanjem, bavio i džudom. Naporno sam trenirao, što se vidjelo na mojem tijelu, a to se sviđalo curama. Nisam im mogao reći ‘ne‘".
Za sebe je iskreno rekao da je "previše emotivan i lakovjeran roker".
Iako su mu mnoge žene poklanjale pažnju, srce je na kraju pripalo samo jednoj - njegovoj supruzi Biserki. O njoj je govorio s nježnošću koja nije prolazila s godinama: "Osvojila me osmijehom, lijepom riječi i činjenicom da svaki dan iznova shvatim kako mi je ona sve ove godine bila najvažnija. I još uvijek je najvažnija", ispričao je prije desetak godina.
Uz Biserku, druga ljubav njegova života bio je - Zagreb. Taj grad nosio je u sebi, u svakom svom stihu. S kolegom Zvonkom Spajićem objavio je album "Zagrebom našim", nježnu posvetu ulicama, trgovima i duhu metropole.
Ni u zrelijim godinama nije prestajao stvarati. Godine 2021. objavio je pjesmu "Nek‘ je zdravlja", jednostavnu, toplu i punu zahvalnosti. Nije ganjao trendove - stvarao je glazbu za ljude, ne za tržište. Bio je primjer da se može ostati vjeran sebi i biti uspješan.
Odlazak Borisa Babarovića ostavio je prazninu među glazbenicima starog kova, ali i u srcima onih koji su odrasli uz njegove pjesme. Njegov glas i dalje živi na vinilima, YouTube snimkama, u starim kasetama i radijskim eterima. No ono što najviše ostaje je duh jednog vremena - vremena u kojem se pjevalo iskreno, voljelo silovito i živjelo s osmijehom.
Komentari
0