Šime Kovačević

Omiljeni TV reporter: Klizanje me proslavilo, imalo je par milijuna pregleda, trebao bih napisati knjigu

Šime Kovačević kreira odjeću, spašava životinje i sprema treći magisterij
Šime Kovačević
 Duje Klarić/Cropix

Televizijski reporter Šime Kovačević redovito ulazi u domove gledatelja HTV-a svojim javljanjima i reportažama iz Splita i okolice, ponajviše u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska". Neposredan i duhovit i Kovačević, "naš Šime", televizijsku publiku uz prvu kavu često nasmije i razveseli. No, ovaj TV novinar, kada se ugase kamere, ima još mnoštvo zanimacija - bavi se modnim dizajnom i uređenjem interijera, slika, pokušava na sve moguće načine pomoći ostvarenju projekta azila za životinje u Splitu. O svemu tome, ali i o planovima za veliki modni projekt u gradu pod Marjanom, govori u intervjuu.

Dugo ste već na HTV-u, radili ste stotine priloga, iskusan ste reporter. Što vam je najdraže ili najljepše raditi, a što najteže?

Da, pola svog života, 23 godine. I prošlo je jako brzo. Ipak, još se sjećam svog prvog novinarskog zadatka, kratkog izvještaja o sastanku u HRM-u. Najdraže mi je kad moji sugovornici i ja ljudima uljepšamo jutro, kad ih najranije nasmijem i pošaljemo dobre vibracije, a to je zapravo i najteže.

Imate svoj prepoznatljiv stil kao reporter, vrlo ste neposredni, u svakoj situaciji ste "k'o riba u vodi". Je li sve to rezultat iskustva ili je nešto drugo u pitanju?

Svakom svom gostu pristupam kao prijatelju, ljude morate opustiti jer mnogi imaju veliku tremu. Znaju mi reći da po cijele noći nisu spavali jer ih je strah da će ispasti glupi pred cijelom nacijom ako nešto provale. A onda, kad završi uključenje, pitaju "Hoćemo li sad ozbiljno, je li ovo bila priprema?" Prvo i osnovno u svakom poslu je da ga moraš voljeti, a novinarstvo ili ti uđe pod kožu ili ne. Nema trećeg. A gledatelji to vide.

A vi, kako je kod vas s tremom?

Dva puta sam imao tremu. Prvi put kad mi je tadašnja urednica Mariola Milardović Perić prije 15-tak godina rekla: sutra se javljaš u Dobro jutro s kratkim informacijama. Cijelu noć sam umirao. Nisam mogao spavati, jer s druge strane su me čekali gospođa Željka Fattorini i Davor Meštrović. Meštra se nisam toliko bojao, ali gospođe Željke... Ajme. Moje dvoje dragih kolega i prijatelja Mari Martinis i Dominik Strize to sigurno pamte, jer dugo smo, gotovo cijelu noć, bili na telefonu. Pomogli su da lakše savladam tremu iako smo napravili i scenarij tko će me zamijeniti ako ja padnem u nesvijest. Drugi put, nekoliko dana kasnije, kada su došla reportažna kola iz Zagreba, trebali smo ići uživo sa splitske peškarije. Mislio sam da ću umrijeti kada sam u slušalici čuo režiju, oko mene 20-ak ljudi, kamermani, tehničari asistenti, publika... Umirao sam sve do trenutka dok nisam čuo kako me mirnim glasom najavljuje Blaženka Leib i uz nju Mirko Fodor. I tada mi se nešto prelomilo u glavi, shvatio sam, ovo je igra - samo uživaj.

Koliko ste se promijenili od početaka?

Nimalo. Ja sam ovaj posao shvatio, možda će zvučati čudno, "ja se igram i još me netko plaća za to". U emisiji poput "Dobro jutro, Hrvatska" trebate pustiti ono dijete u sebi, a mi muškarci, barem većina nas, u dubini duše ostajemo dječaci.

Kako ste uopće ušli u novinarstvo?

Oduvijek sam imao bujnu maštu, u školi sam uvijek bio odličan u zadaćama iz hrvatskog pa bih često pisao na satu i drugima iz razreda. To pisanje bio je bijeg u moj svijet. Iskreno, nisam razmišljao o novinarstvu, iako sam imao dragu prijateljicu Žanu koja bi, kad bismo nešto učili, rekla: sad ćemo glumiti da vodimo Dnevnik i tako ćemo bolje naučiti sve. Ja sam htio biti veterinar, ali kad sam shvatio da bih morao npr. uspavati psa ili mačka jer mu ne bi bilo pomoći, odustao sam jer mislim da bih plakao danima. Umjetnost me privlačila, pogotovo slikarstvo, i htio sam to studirati, ali moji su mi rekli da od toga nema kruha, neka ti to bude hobi. Otac je htio da studiram arhitekturu i kompromis je bila ekonomija. I onda, opet, prst sudbine - na prvoj godini se pokrene studentski časopis Dišpet i ja počnem pisati za njih. Uslijedila je audicija za lokalnu televiziju na kojoj sam radio s kolegicama Mirtom Šurjak, Marijanom Batinić i Petrom Nižetić, a na ekonomiji sam često polagao ispite s kolegama Reginom Zubanović i Petrom Perežom. Valjda je TV morao biti moj konačni izbor.

Tijekom godina rada imali ste i urnebesno smiješnih situacija o kojima se naveliko govorilo i pisalo. Recimo, ono klizanje ili bolje rečeno padanje na klizaljkama... Koje su vama bile najsmješnije situacije u kojima ste se našli?

Razmišljao sam kako bih o svemu tome trebao napisati knjigu. Klizanje me, ajmo reći, proslavilo, imalo je nekoliko milijuna pregleda i to ne samo u Hrvatskoj. Meni je osobno bilo smiješno nešto drugo. Dogovarao sam intervju za 100 godina splitskog ZOO vrta i to sa sinom čovjeka koji je bio prvi ravnatelj. Mi se sve lipo dogovorimo telefonski, dobijem upute da kada dođem ispred kuće pritisnem zvono, on će mi otvoriti i ja se trebam popeti u stan, jer je on stariji čovjek i nije baš pokretan. I došli mi ispred kuće, ja lipo pozvonio na to ime i prezime, čovjek otvori vrata i još nas čeka navrh stepenica, malo je bio iznenađen, ali ništa čudno kad ljudi vide kameru. I još mi kao žurimo, jer dok smo našli parking približilo se vrijeme uključenja, pa smo na brzinu posjeli čovjeka namjestili kameru. Kažem mu da se ne treba bojati kamere, pitanja su jednostavna… Odjednom u dnevnu sobu mu ulazi supruga i pita: Zašto mi snimate muža, Šime? Pa zbog Zoološkog vrta, kažem, čuli smo se gospodin i ja i sve dogovorili. Gospođa nije mogla izdržati i kroz smijeh kaže: to ste se čuli s njegovim rođakom, on je kat ispod, imaju isto ime i prezime. Kako je bilo jako rano, negdje oko 7 sati, gospodin koji nas je primio nije odmah shvatio sanja li on to ili sam stvarno to ja i ekipa s kamerom u njegovoj kući. Ima toga još puno, jedan od mojih prvih dogovora za "Dobro jutro" bio je sa slavnim Antom Mrvicom iz Jadrolinije. Slab sam s imenima i kada mi se javio pitam ga: jesam li dobio gospodina Jerryja, a on prasne u smijeh i kaže mi: "Ovdje Mrvica". Na to sam mu, ispričavši se, rekao da sam znao da je jedan od miševa iz "Toma i Jerryja". Naravno, nije mi to zamjerio već bismo se uvijek kada bi se vidjeli nasmijali tome.

Čini mi se da vam nije problem napraviti bilo što da bi reportaža bila zanimljiva. Je li to, ta spremnost da iskušate nešto "na svojoj koži" po vama, neophodna za kvalitetu posla?

Televizija je medij u kojemu slika govori tisuću riječi. Meni je nekako logično da ako pričam o klizanju u Dalmaciji, stanem na klizaljke. I naravno da ću pasti, pa nije nama Dalmatincima led baš prirodni element. Ili ako imam nekog kuhara, naravno da je prirodno probati jelo. Posebno mi je drago ljeti ući u more, da vide kontinentalci što znači imati more ispod prozora, moram malo izazivati. Šalim se. Želim u ovome moru informacija kojima smo obasuti svakodnevno ljudima pružiti nešto drugačije, ugodno i veselo što će odmoriti mozak i ostati im u sjećanju. Ja se nadam da su takva moja uključenja.

Ljudi vas prepoznaju na ulici. Događa li vam se da vam prilaze s temama, idejama, kažu - ovo bi trebalo napraviti ili "imam super priču za tebe"? Ili su Splićani suzdržani?

Ne samo Splićani, kad sam u Zagrebu još mi češće prilaze. Najviše me raduje što mi prilaze kao članu obitelji, obraćaju mi se s naš Šime, jer mi se i kolege u studiju u Zagrebu često tako obrate. I to je sada svima postalo normalno. Nema veće pohvale nego kad vas ljudi puste u svoj dom i to putem televizije. Imam jednu dogodovštinu upravo na tu temu. Čekam na semaforu i jedna simpatična gospođa oko 80 godina prilazi mi i kaže: "Ja tebe svako jutro pozdravim kad si na televiziji, a ti me vidiš ovdje i nikad mi se lipo ne javiš. Kako gospođa živi blizu TV-centra od tada, kad god je vidim, vičem dobro jutro, dobar dan… A što se tema tiče, većina proizlazi iz poziva ljudi, bilo poznatih bilo nepoznatih. Imam jednu dragu prijateljicu koju sam upoznao na snimanju - Ives, koja mi dođe kao poveznica sa svima - često mi šalje poruke u inboks - "ovo ti je dobro".

image
Privatni album

Imate vrlo neformalni stil odijevanja. Kako birate što ćete odjenuti "za posao"?

Potječem iz velike obitelji u kojoj su žene bile u većini: dvije bake, majka i pet sestara. Samo smo ja, otac, mačak Bobi i pas Nero bili muškarci u kući. Tako da su oduvijek pazile što smo otac i ja obukli. Čak je i pas imao nekoliko ogrlica, jer nije smio svaki dan vani u istoj! Nauče vas to i tako ostane. Otac i ja smo imali satove, učili slagati boje. I danas mi je to negdje u primozgu: smeđe i crno ne idu zajedno, ni plavo i zeleno. Kad biram odjeću, sjetim se tih savjeta iz djetinjstva. Mnogi su, možda prije mojih "nestašluka" na TV-u primijetili kako sam odjeven. Uvijek me pohvale, kao "a baš me razveselila tvoja majica" ili "koliko ti imaš majica?". Mama mi je bila najveći kritičar za odijevanje na televiziji i moj modni guru. Nažalost, naglo je umrla i ne mogu opisati koliko mi nedostaje, ali nekako to moje drukčije oblačenje još je velika poveznica s njom.

Osim kao novinar HRT-a, poznati ste i kao modni dizajner. Odakle moda?

Da ponovim: dvije bake, jedna majka i pet sestara - dovoljno za modu. Plus, s mamine strane obitelj Košćina u kojoj su, počevši od moje majke koja je bila balerina i tete Silvije Košćine, velike talijanske glumice, sve umjetnici. Tako je i moda nešto što se prenosi genima, mislim. Moje kolekcije su zapravo opet nekako drukčije od drugih, jer one su uvijek nečemu posvećene. Na primjer kolekcija "Ljudi koji pomiču granice" nastala je nakon što sam upoznao Dariju Obratov, jedinu Hrvaticu i k tome još Splićanku koja je profesionalna sanjkašica i sudjelovala je na Zimskim olimpijskim igrama. Tu sam kolekciju napravio s jedinstvenim printevima koji su nastali po motivima sa slika poznatoga splitskog arhitekta i mog dragog prijatelja Dražena Pejkovića. Onda revija "Hrabri ljudi" koju sam posvetio svima koji se bore ili su se izborili s karcinomom - bolešću koja je, nažalost, danas postala raširena kao gripa, a ti ljudi najveći su heroji. Tu je i revija koju sam posvetio malim bićima koji nam život čini ljepšim - napuštenim psima i mačkama. Trenutačno sam stao, jer nećete vjerovati, tražim krojačicu, a to je nemoguća misija, posebno u Splitu. To me jako rastužuje jer imali smo jaku modnu industriju poput Uzora.

Kome je namijenjena odjeća koju ste kreirali, tko su žene i muškarci koji bi izabrali neki vaš odjevni komad?

To je moda za ljude sa stavom, zato mi jest moto - na etiketama: Život je prekratak, da bi nosili dosadnu odjeću. I jako sam ponosan što su to prepoznali i dali mi povjerenje; Maja Bajamić, Biljana Mančić (Miss Universe), Tonči Huljić, Pere Eranović, Noa… Ima tu i stranaca, ali polako o tome - ne trči se pred rudo. Posebno me raduje što su me počeli kopirati jer svijet je zahvaljujući internetu globalno selo, pa je moj kaputić s baš poznatim mojim potpisom osvanuo u jednoj turskoj TV seriji.

Modno ste surađivali is Udrugom Sindrom Down iz Splita.

Da. Radili smo na kalendaru na kojemu su pozirali članovi Udruge u mojim kreacijama, a kalendar je imao dvojaku ulogu - pokazati svima da su djeca sa sindromom Down ravnopravni članovi društva i prihodom od donacija za kalendar pomoći rad udruge. Ta mi je suradnja bila jedna od najdražih, jer je uistinu riječ o osobama čista srca i dobre duše koji su kreacije nosile kao pravi modeli i u tome bezgranično uživali.

Zašto se vaš brend zove No7-by-sime-kovacevic?

Mnogi misle da je No James Bond. Ali, odgovor je jednostavan - sedma sila - novinarstvo - jer jednom kad postanete novinar, to ste dok ste živi.

Kako izgleda vaš "kreativni proces"?

Nadahnjuju me ljudi, njihov stav o životu. Primjer je moja draga prijateljica Biljana Mančić, nekadašnja Miss Universe, danas uspješna mlada poduzetnica koja me naučila da se sve u životu može ako to iskreno želimo i da je svaka prepreka koja nam stane na put tu da je preskočimo. To je inspiracija. Za nju sam napravio dosta stvari gdje sam pokušao poslovnim odijelima dati osobnost. Moj uzor su svi oni umjetnici koji su ostavili cijelom čovječanstvu ljepotu, od slikara, dizajnera i arhitekata do pjesnika. U svijetu mode to su oni koji su pomakli granice - Alexander McQueen, Issey Miyake, Vivienne Westwood, John Galliano, DG…

Bavite se i slikarstvom, uređenjem interijera... Očito, kreativan ste čovjek. Kako nađete vremena za ostvarenje svojih ideja, planova, projekata?

Svi me pitaju kako nađem vremena. Jednostavno je: život je prekratak i treba ga živjeti punim plućima. Sjetite se samo kad smo bili u učenici kako su nam ljetni praznici trajali cijelu vječnost, a danas imamo osjećaj da nam ljeto prođe u deset dana. I upravo pokušavam u jednom danu napraviti što više toga, a kad rasporedite i radite to s ljubavlju sve se može. Nema ljepšeg nego uživati u stvaranju. Davno me jedan talijanski slikar kod kojega sam išao na private satove, naučio: Kad slikaš ne razmišljaj što će netko reći o toj slici, jer od deset ljudi pet će je voljeti pet neće, najbitnije je da se osjećaš dobro dok to stvaraš.

Obožavate životinje, bili ste jako aktivni oko izgradnje azila u Splitu. Ima li kakvih novosti oko toga?

Zagovornik sam toga da je ljepše udomiti životinju i pružiti joj dom, nego kupiti neku koja je tog trena pomodni asesoar. Nažalost, još nemamo azila, tog se sjete kad su izbori pa onda ubace u svoje izborne kampanje, prođu izbori i svi zaborave. No, postoje deseci dobrih ljudi koji po svojim kućama i stanovima privremeno uzmu životinjicu s ulice dok joj se ne nađe trajni dom. I ja sam to pokušao, al' kad bih uzeo ne bih je mogao dati dalje, pa su sa mnom Rea i Bero. A moja Rea je, nećete vjerovati udomila malu macu koju je našla u grmlju tek nekoliko dana staru i nije htjela ići kući dok je nisam uzeo. Tako sad imamo I Mishku - mačku koja je uvjerena da je mali pas i to poslušniji nego ona dva prava.

Što biste voljeli raditi u godinama koje dolaze? Imate li neke nove ideje, projekte, zamisli, u bilo kojem području života?

Što se tiče mode - radim na jednom velikom projektu u koji bih okupio mlade splitske modne snage dizajnere, manekene, visažiste, frizere… zajedno s Vangelom Likuševskim, koji je iskusan na mnogim poljima zabavne industrije. Napravili bismo platformu za njih a mi bi bili pozadina koja ih gura. No, trenutačno se najviše bavim vlastitim obrazovanjem - pripremam papire za treći magisterij, imam već iz ekonomije i novinarstva i trebao bih se ove zimu vratiti malo učenju i to psihologije. Šokirala me činjenica da su se ljudi međusobno otuđili i da mnogi mladi ljudi posežu za antidepresivima, a zapravo im treba razgovor da im netko ukaže da je svaki problem rješiv, pa i smrt nekog bližnjeg i da je jedan život koji trebamo iskoristiti. Jednostavno, Carpe diem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 04:21