Kada imate osam beskrajno talentiranih ljudi ispred sebe, vrlo je teško ponekad biti realan u svom ocjenjivanju, a ocjene su neizbježne zbog pravila same emisije. Ja se uistinu trudim biti što objektivniji i uvijek gledam samo nijanse pri ocjenjivanju. Naravno da je teško nekome dati najmanju ocjenu jer se taj tjedan beskrajno trudio i pripremao, učio koreografiju, učio tekst na nepoznatom jeziku, kaže Mario Roth, pjevač grupe Vigor i član žirija showa Nove TV ‘Tvoje lice zvuči poznato‘ čija se nova sezona već zahuktala.
Što je ono najvažnije što nam je ona donijela?
- Zabavu, radost i smijeh. To je zapravo ovaj show. Živimo u nekim ludim i nestabilnim vremenima i ta dva i pol sata čiste radosti su nam svima potrebna. Kada imate još i talentirane mlade ljude ispred sebe, užitak je nemjerljiv i radujete se svakom njihovu nastupu. Sve su to ljudi pred kojima je sjajna budućnost, ali samo ako budu i dalje marljivo radili na sebi kako karakterno tako i profesionalno. Nema dobrih rezultata bez puno rada, truda i odricanja. Ono što pokazuju u ovoj sezoni jest upravo ta njihova želja i jačina kojima slijede svoje snove i ta njihova razigranost.
Znamo da kao član žirija ne smijete previše otkriti, ali možete li nam reći tko vas je od kandidata u ovoj sezoni dosad najviše oduševio?
- Svi podjednako. Svi su oni dobili mogućnost da budu dio najgledanijeg showa, i to u prime timeu, nedjeljom poslije Dnevnika, i svi se maksimalno trude izvesti svoje transformacije najbolje što znaju. Ovo je jako zahtjevan format jer iziskuje puno vremena provedenih na probama i setu. Mogu reći da nemaju baš puno vremena za vlastiti život jer se ovdje jako puno radi da bi show tekao bez problema i da bi njihove imitacije bile što uspješnije. Upravo zato sve gledam jednako i za sve navijam istim žarom. Mi smo svi tamo jedna mala predana obitelj koja se trudi posao napraviti što bolje kako bi gledatelji što više uživali dok nas gledaju. Naravno da su neki možda malo bolji od drugih u nekim segmentima, ali to su sve nijanse koje čine jednu cjelinu zvanu ‘TLZP‘. Na kraju krajeva, nije bitno tko je najbolji ni tko je osvojio najviše bodova, važno je da se i mi u studiju i gledatelji pred malim ekranima odlično zabavljamo dok naši kandidati nastupaju s jednim plemenitim ciljem jer ne smijemo zaboraviti da je show humanitarnog karaktera.
Što vam kažu dečki iz benda, slažu li se s vašim ocjenama ili ponekad ima i kritika?
- Oni prate show svake nedjelje i gotovo uvijek se slažu s mojim ocjenama. Mi smo svi glazbenici skoro cijeli svoj život i naučili smo jako puno o ovom poslu. Zanimljivo je kako gledamo u istom smjeru i kako svi primjećujemo iste stvari kod kandidata.
Koju vrstu transformacija najviše volite gledati?
- Najzahtjevnije. To su one transformacije u kojima kandidati moraju pokazati i svoje plesno umijeće. Mnogi likovi koje kandidati dobiju su kompletni performeri. Dakle, nisu samo sjajni pjevači nego i sjajni plesači, a za jedan takav performans potrebno je jako puno vježbanja i truda. Možda nama sve to izgleda vrlo lako i jednostavno, ali iza toga stoji nemjerljiv trud. Justin Bieber, Madonna i Lady Gaga samo su neki od performera koji na svojim nastupima rade i vrlo zahtjevne koreografije, a to ne može svatko. U kategoriju zahtjevnih transformacija svakako spadaju i imitacije suprotnog spola. Nije lako jednoj ženi biti muškarac kao što ni muškarcu nije nimalo lako biti žena. Pogotovo pjevački. Glasovi se razlikuju po visini i boji. Muški glasovi su dublji od ženskih. U samom procesu oblikovanja glasa govorimo o intonaciji, dikciji i vještini kolorističkog mijenjanja tona. Vrlo je teško jednom baritonu biti sopran kao što je teško jednom sopranu biti bas.
U ovom showu nastupali ste i kao natjecatelj. Koja vam je od vaših transformacija bila najteža?
- U svakoj svojoj transformaciji beskrajno sam uživao jer sam na taj način učio izlaziti iz zone komfora. Teže transformacije bile su one u kojima sam morao pjevati i plesati. Nikad na svojim nastupima nemam uvjetovanu koreografiju za svaku pjesmu koju izvodim. Jako je teško u sedam dana savladati zahtjevne koreografije uz koje se mora još i besprijekorno pjevati. Dok su moji prijatelji uživali u slobodnom vremenu i ispijali kave, ja sam svakodnevno uvježbavao te koreografije i po sedam sati na dan.
Rođeni ste Osječanin. Po čemu ste tipičan Slavonac?
- Volim svoju ravnicu, prekrasna žitna polja, slavonske šume, pašnjake i brežuljke. Ja sam rođen u kraju koji je poznat i po jorgovanima, tamburicama i prekrasnim ljudima. Iako živim već nekoliko godina u Zagrebu, moj dom je moj Osijek. Tamo sam rođen, tamo sam odrastao. Poznajem svaki kut, svaku ulicu svoga grada. Imao sam predivno djetinjstvo u Osijeku. U vrijeme kada sam ja odrastao i kada sam se formirao kao osoba, bilo je vrijeme bezbrižnosti. Nismo bili otuđeni kao danas jer nismo imali mobitele, nego smo se družili s prijateljima na ulici i sve svoje slobodno vrijeme provodili igrajući se.
Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti glazbom?
- Oduvijek! Ljudi se rađaju s određenim talentom koji u životu samo razvijaju. Oni koji razvijaju svoj talent skloniji su riziku i učenju na vlastitim pogreškama. Ja sam zaljubljen u glazbu otkad sam se rodio. Osjetio sam je od vrlo ranog djetinjstva. Ono što sam naučio u životu jest da čovjek može biti uspješan samo kad se bavi jednom stvari i kada pronađe u sebi ono što ga vodi i ispunjava. Kada svu svoju energiju usmjerimo samo na tu stvar, uspjeh je zagarantiran. Uz sve to dolazi i mukotrpni rad. Glazba me oduvijek vodi i usmjerava kroz život.
Nedavno ste rekli da biste, da se ne bavite glazbom, radili u cirkusu. Zašto?
- Cirkuska umjetnost je predivna. Tu shvaćamo koliko mi kao ljudi možemo pomicati svoje granice i činiti naoko nemoguće stvari. Cirkuska umjetnost je ravnoteža duha i tijela. To ponajprije vidimo kod umjetnika na letećem trapezu i hodanju po žici na visini od deset metara, koji istodobno rade još nekoliko stvari, recimo žongliraju. Pa, zar to nije fascinantno? Cirkus je prije svega ‘izložba‘ vještine, snage i odvažnosti, cirkus je svijet slobode. Ja sam se zaljubio u taj svijet još kao četverogodišnjak i otad ta ljubav i fascinacija ne prestaju. Imao sam priliku nekoliko puta biti dio njega jer imam prijatelje po cijelom svijetu koji su vrsni umjetnici i artisti. Tu sam vidio kakav je to način života i shvatio da se ne razlikuje puno od života jednog pjevača. Svi smo često na putu i to je jedna od glavnih poveznica. Svi ti umjetnici su svojim umijećem obišli cijeli svijet i govore sedam, osam svjetskih jezika, a to je pravo bogatstvo. U cirkusu nema podjela kao u vanjskom svijetu. Kada imate 200 ljudi različitih nacionalnosti, političkih uvjerenja i vjeroispovijesti na jednom mjestu, tada se učite uvažavati i poštovati te različitosti. Barijere i granice ne postoje u glavama, i to je predivno. To je ono što me dodatno privuklo tome.
Zašto se vaš bend zove Vigor?
- Riječ vigor zapravo znači životna snaga, živahnost. Kada se bend oformio te davne 1992. godine, svi su bili mladi i puni životne vedrine i snage.
U bendu ste više od dva desetljeća. Što vam se najneobičnije dogodilo u tom razdoblju?
- Kada vas slušaju i vole izvan vaših granica i govornog područja, tada spoznajete moć glazbe. Sjećam se našeg prvog koncerta u Mađarskoj. Organizator nam je rekao da smo prodali više od dvije tisuće ulaznica, a na moje pitanje razumiju li oni hrvatski, odgovorio mi je kako većina njih ne govori naš jezik. Ostao sam u čudu, ali mi je objasnio da naše pjesme znaju pjevati od riječi do riječi i to je divna spoznaja koja vam daje još jači vjetar u leđa i još jači stimulans jer postajete svjesniji da to što radite ljudi vole, bez obzira na te neke barijere. Zato je glazba predivna.
Prije nego što ste postali popularni, godinama ste svirali po svadbama.
- Ako želite biti uspješni i razvijati svoj talent, potrebno je puno, puno prakse. U praksi je sve. U svakom poslu. Tu sam naučio sve što znam i zato sam danas frontmen kakav jesam. Gledam neke mlade pjevače i pjevačice koji se pojavljuju na nekim TV natjecanjima i tu se itekako vidi ta njihova nesigurnost i nedostatak pjevačkog iskustva. Pravo pjevačko iskustvo stječe se pjevanjem od jutra do sutra u zadimljenim klubovima, velikim gužvama, jer samo na taj način ‘bildate‘ svoj glas i stječete utakmice u nogama, a ne pjevuckanjem u svojoj sobi ispred ogledala s dezodoransom u ruci. To su me naučile gaže po svatovima. Mi smo tamo rasli, kako glazbeno tako i karakterno. U svatovima ne sviramo već desetak godina. Neki od mojih prijatelja pitaju me zašto više ne sviramo po svadbama, a ja ih uvijek na to pitam zašto oni više ne idu u osnovnu školu. Što hoću reći... Svi mi rastemo i napredujemo u životu. Prvo idemo u vrtić, pa u osnovnu i srednju školu i na kraju na fakultet. Tako je i sa životom poslije. Svatovi su bili naša škola, diplomirali smo i nakon toga išli stepenicu više. Za velike rezultate u životu, potrebno je sanjati veliko.
Komentari
0