EMISIJE TJEDNA

ŠOVAGOVIĆ (ili ŠTO RAZLIKUJE VELIKOG GLUMCA OD MALOG) Pravi glumac ima pogled koji seže do posljednjega reda partera...

 
Fabijan Šovagović

Fabijan Šovagović pripada posljednjoj generaciji glumaca koji su narodu značili nešto. Otišao je s početkom ovoga stoljeća, u doba kad je na našim malim ekranima zavladala inflacija novih i blijedih lica, koja se smjenjuju u nevažnim ulogama, a da ih gledatelji ne dospiju niti upamtiti.

Današnji najbolji hrvatski glumci jedva da su poznati, a nikako priznati. Gluma je u nas postala gotovo pa kakvo prosječno uslužno zanimanje, kojem se ne posvećuje veća pozornost nego bilo kojoj drugoj, recimo ugostiteljskoj. Takav je duh vremena, ili naš mentalitet prelomljen kroz novopristiglo ogledalo kapitalističko. Naš je čovo očito doslovno shvatio da je u kapitalizmu sve na prodaju, i ako naš glumac svoj rad prodaje jeftinije stoput od hollywoodskog, onda mu i pozornost sto puta manju treba ukazivati.

Ovaj dokumentarac autora Frana Jurja Prižmića i redatelja Igora Prižmića, iz četverodijelna serijala “Velikani hrvatskoga glumišta”, informativan je i dinamičan. Glumca se najbolje može predstaviti njime samim, odnosno njegovim ulogama. Sugovornici, ovdje brojni i upućeni, dobro su došli, ali oni za takozvanu vječnost ne znače ništa.

Veliki glumci razlikuju se od manje velikih najprije po pogledu. Velik glumac ima, najjednostavnije rečeno, oči. Njegov pogled seže daleko, do posljednjega reda u kazališnom parteru stiže odsjaj njegovih bjeloočnica. Ako te oči još otkrivaju unutarnji život, onda je njegova moć umjetnička zbilja velika. Glumci bez očiju donekle prolaze na filmu, ali ni tada ne uspijevaju u glavnim ulogama.

Fabijan Šovagović odigrao je filmskih uloga zbilja mnogo. Čini se da je pojedinih godina igrao gotovo u svakome snimljenom filmu. Primjerice, godine 1979. zaigrao je u čak pet cjelovečernjih igranih filmova, četiri hrvatska, Daj što daš, Novinar, Povratak i Usijanje; jedan inozemni, Meetings with Remarkable Men, te jedan kratki, Parnjaču.

U dokumentarcu o njemu govore kolege, filmski redatelji i kazališni redatelji Branko Schmidt, Krsto Papić, Ante Babaja, Vatroslav Mimica, Veljko Bulajić, Vinko Brešan, Antun Vrdoljak, Branko Ivanda i Krešimir Dolenčić te glumci Dragan Despot, Joško Ševo, Rade Šerbedžija, Vanja Drach, Ivo Gregurević. Među njima, i glumčeva djeca, isto glumi i spisateljstvu, Anja Šovagović-Despot i Filip Šovagović.

Njihov pristanak da sudjeluju u izradi serije daje cijelom materijalu potrebnu težinu.

Što bismo o Fabijanu Šovagovići zapravo trebali znati? Prije svega da je bio intelektualac koji je ostao i seljak zlatnih ruku, koji je podjednako znao sagraditi štalu, kuću, ulogu ili knjigu.

Šovagovićevi “Glumčevi zapisi” do danas su najbolje napisana knjiga o glumi iz pera nekoga glumca još od Drugoga svjetskog rata. Na njezinim stranicama traje veličanstven sukob između tvrdoće jednog rukopisa seljačkog i mekoće jednog intelekta ukopana duboko u blistavim očima...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:57