NATAŠA JANJIĆ MEDANČIĆ

‘Spoznala sam da je moguće preživjeti s jako malo sna, ali da bez njega nisam baš tako dobar čovjek‘

U medijima žene prolaze gore od muškaraca, broje im se mrlje i promašaji, smatra Nataša

Nataša napominje da se u našem društvu muški talenti i vještine poslovično nagrađuju više i glasnije bez obzira na profesiju

 Tomislav Sutlar/

Nataša Janjić Medančić zvijezda je nove HRT-ove serije “Metropolitanci”. Sjajna glumica ulogom Dunje Mataković vratila se na televizijske ekrane nakon kraće stanke u karijeri koju je uzela da bi se posvetila svojoj djeci, a rola žene koja se sa suprugom nakon potresa mora iseliti iz svoga stana u centru grada vratila ju je u dane koje je i sama doživjela u proljeće 2020. godine.

Dunja Mataković koju glumite u novoj HRT-ovoj hit-seriji ‘Metropolitanci’ nesumnjivo je slojevit lik. Kako ste je vi doživjeli, kako biste opisali Dunju?

- Dunja je žena s kompliciranom prošlošću, što možda i objašnjava otpor prema povratku u Vrtovec, ali i životnom odlukom da je, iako stomatologinja, u struci radila samo nekoliko godina od rođenja sina, a sin joj ima već sedamnaest godina. Odlučila se posvetiti suprugu i obitelji. Svakako nije obična žena, ‘kul’ je majka i sa suprugom ima odličan odnos, premda neke tajne nije povjerila čak niti njemu. Ne smijem sve otkrivati, ali bit će iznenađenja.

image

U ‘Metropolitancima‘ glumi Dunju Mataković, a za svoj lik će reći da je žena s kompliciranom prošlošću

Tomislav Sutlar/

‘Metropolitanci’ su serija posvećena običnim, malim ljudima koje susrećemo svuda oko nas. Što mislite, je li i to razlog zbog kojeg su gledatelji zavoljeli ovu seriju?

- Vjerujem da ljudi prepoznaju svoje okruženje, da u sjeni događaja koji su nas sve zadesili prepoznaju male ljudske antagonizme, ljubavi i nastojanja da ispravno žive i da se prilagode promjenama. U svemu tome mnogo je humora, ali i teških karaktera koji odolijevaju promjenama. Žanrovski serija nije strogo određena, za sve je uzraste i podsjeća na one neke ‘old school’ serije koje preslikavaju život. Ova serija ne opterećuje, ali itekako oslikava ljude koje svatko poznaje u svojoj blizini, kao i političke strukture i kriminalne radnje, također prepoznatljive u našem društvu. U seriji je osamdeset sjajnih glumaca, mnogo zanimljivih uloga i dramaturških linija i natjeran si pratiti kako će se svaka od njih ispričati kroz četrnaest nastavaka.

image

‘Potres je definitivno udario najglasnije po svim životnim mehanizmima i psihi‘

Tomislav Sutlar/

Kako vam je bilo igrati ulogu žene koja se sa suprugom nakon potresa mora iseliti iz svoga stana u centru grada pošto ste i sami to doživjeli u proljeće 2020. nakon zagrebačkog potresa?

- Pa, bilo mi je u najmanju ruku smiješno, ali zadivljena sam brzinom kojom je nastala priča o onome što nam je svima u Zagrebu više-manje poznato, a sve to u jeku pandemije i svih ‘valova’ koje smo izdržavali, što je također kulisa našoj seriji. Priče koje igramo redovito su fiktivne, ali najljepše je kad se potrefi podudarnost s vremenom i prostorom u kojem živimo na toliko aktualan način. Umjetnost i jest tu da ostavi zapise o vremenu, pa je ovo na neki način mala posveta Zagrebu i svim čudima koji su nas u tako kratkom vremenu zadesila. Da je to donekle i moja priča, bio je razlog više da ulogu prihvatim.

Rekli ste svojedobno da ste gledajući prvu epizodu serije već za vrijeme špice imali PTSP jer ste se prisjetili svega što ste i sami prošli. Što vam je bilo najgore, odnosno najteže u tom periodu?

- Potres je definitivno udario najglasnije po svim mojim životnim mehanizmima i psihi. Strah je to i bespomoćnost kakvu još nisam doživjela u životu, a onda sve to u okrilju pandemije i onog prvog ‘vala’ prepunog nepoznanica i strašnih statistika gdje sam se zaista osjetila bezizlazno i gotovo kao životinja. Moj suprug je tada u šali znao reći da izgledam kao onaj junak u filmovima gdje od samog početka znaš da taj sigurno prvi umire do kraja filma. Manjak socijalnih kontakata mi je jako teško pao, a selidbe i povratci dodatno uznemiravali u poodmakloj trudnoći i s malom bebom. Dugo sam nosila taj tmurni osjećaj i tjeskobu, a i danas ga osjećam u trenucima kako su se grad i energija u njemu značajno izmijenili.

image

‘Na prvu me uvijek kupuju imena kolega s kojima glumim, a važan mi je i redatelj‘

Tomislav Sutlar/

U ovoj seriji na televiziju ste se vratili nakon porodiljnog dopusta. Tko je osiguravao logistiku dok ste bili na snimanju i jeste li se zaželjeli povratka na posao?

- Snimala sam prije toga jednu seriju u Beogradu i bilo je to moje najdulje odsustvo od djece i doma, i premda mi je to tada donekle teško palo, zaista sam sretna kad radim. Ovdje je bilo lakše jer smo snimali na zagrebačkim lokacijama, što sam dosta dobro uspjela uskladiti dok su djeca u vrtiću, ali bili su tu i moji roditelji koji su preuzeli obaveze onim danima kad je meni bilo nemoguće sve uskladiti. Moj suprug redovno radi svaki dan, ima dugu vožnju do posla, zaista je mnogo na meni, ali nekako se organiziramo, jer raditi se mora i kad imaš djecu. Sve je do dobre organizacije i nešto malo improvizacije.

U ‘Metropolitancima’ žene imaju zapaženu ulogu, što nije uvijek slučaj u našim serijama i filmovima. Mislite li da su glumice u neravnopravnom odnosu spram kolega glumaca i na koji sve način?

- Na mnoge su načine žene u našem poslu u neravnopravnom položaju, počevši od honorara do toga kako se gleda na njihova eventualna kašnjenja, kaprice i ispade. Znam puno glumica za koje se spominje da je s njima teško raditi, dok je mnogo mojih kolega unatoč svojoj ‘težini’ karaktera i problematičnosti uspjelo napraviti karijeru. Žene često ne dobiju drugu priliku. Razlog leži i u tome što je ženskih uloga puno manje, pa ih se može probirati, dok je muških jako puno. U našoj seriji i serijama općenito otvorio se veći prostor za ženske uloge i drago mi je da je tako. No, nije to samo problem naše profesije, stvar je identična u mnogim društvenim sferama, gdje žene moraju uložiti dvostruko veći trud za dokazivanje nečega što muškarcima jednostavnije prolazi. Vidim to i u TV showovima, gdje se muški talenti i vještine već poslovično nagrađuju lakše i glasnije. I u roditeljstvu je tako; očev angažman posebno se naglašava, dok se majčin podrazumijeva i štoviše - pojačano kritizira. I kod tretmana u medijima žene prolaze gore od muškaraca, često ih se objektivizira, broje im se mrlje i promašaji, dok muškarci nerijetko uživaju divljenje i na njih se manje upire prstom. Meni je to već toliko deplasirano u 2022. godini da nam zaista preostaje samo ta neka individualna borba s vjetrenjačama, koja nam katkada i pođe za rukom.

Glumica ste, supruga i majka. Je li vam teško sve to uskladiti i koliko vam ide na živce što novinari ovakva pitanja rijetko postavljaju muškim glumcima?

- To pitanje se jedino majkama i postavlja, valjda već pod pretpostavkom da nam to usklađivanje pripada. Usklađuje i moj suprug, koliko znam i mnogi drugi koji imaju žene koje rade i vole svoj posao. Zahtjevno je i doista je puno na mamama, ali mame sve i mogu, zar ne?

Kako birate projekte u kojima ćete igrati? Što vas može kupiti na prvu?

- Na prvu me uvijek kupuju imena kolega s kojima glumim, zaista vjerujem da je lakše igrati s onima čiji rad i talent cijenim. Važno mi je i ime redatelja, ali ako ga ne poznajem, onda je tu dobar scenarij. A scenarij je ono što na koncu presuđuje.

Kakve uloge nikad ne biste pristali odigrati?

- Samo loše napisane uloge u neprofesionalnim aranžmanima i produkcijama ne bih nikad pristala odigrati.

Mama ste Tonija i Kaje. Koje dijete vam je karakterno sličnije?

- Teško mi je to reći jer su dijametralno suprotnih karaktera, a vidim se u oboje.

Što je ono najvažnije što nastojite usaditi svojoj djeci?

- Zasad mi je važno da budu pristojni i da znaju praštati. I da vedro idu kroz djetinjstvo. Trudimo se da svuda zavire i okušaju se u svemu što ih zanima, da skupljaju iskustva i šire vidike. Ostalo ćemo pomalo dalje u etapama.

image

Mama je Tonija i Kaje: ‘Ne znam tko mi je karakterno sličniji jer se razlikuju, a vidim se u oboje‘

Tomislav Sutlar/

Je li vas majčinstvo promijenilo kao osobu i na koji način?

- Promijenilo me temeljito, presložilo mi prioritete. Moj čitav interes je sada u dobrobiti moje djece, a negdje malo između pokušavam ponovno uspostaviti sebe i svoje želje. Pojavili su se neki iracionalni strahovi i intenzivne misli o zdravlju. Ništa to nisam ranije poznavala. Rutina me ubijala i prije, kao i danas, samo je sada postala nužnost i velik dio mog života. Spoznala sam i da je moguće preživjeti s jako malo sna, ali da bez njega nisam baš tako dobar čovjek. (smijeh)

Što vas u životu čini sretnom?

- Male stvari, svakodnevne sitnice nad kojima redovito osjetim zahvalnost. Nespretne riječi i velike misli moje djece, usputne nenadane ljubaznosti dobrih ljudi na ulici, sretno parking mjesto u pravom trenutku, dobra djela, putovanja, humor. U većoj slici bilo bi to zdravlje i sigurnost moje obitelji i spontani trenuci ispunjeni smijehom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 02:31