Šibenčanka Sanja Vrančić ponajprije je arhitektica. Ili je ipak prvo mandolinistica, a tek onda arhitektica? A mogla je biti i rukometašica, ali valjda se još nitko nije rodio tko može struku, glazbu i sport održavati na visokoj razini. Mandolinu u ruci ima već 25 godina, a na bitan iskorak na scenu odvažila se 2013. kada je objavila svoj prvi crossover singl. Otad je ostvarila suradnju s mnogim domaćim glazbenicima, a ovih je dana opet došla pod svjetla reflektora zahvaljujući pjesmi "Parachute", njezinu autorskom radu u kojem je prvi put i zapjevala.
Prvo da prođemo identitetsko pitanje. Majka vas je rodila kao Sanju Vrančić, zatim ste se na počecima solo karijere, prije desetak godina, potpisivali kao Sanius Verantius, što je latinska inačica vašeg imena, a danas ste, koliko vidim, Sanya Vrančić. Kakve se tu promjene događaju?
- Ah, da. Bilo mi je zanimljivo tijekom fakultetskih dana kad sam se predstavljala latinskim imenom, a većini ljudi baš i nije bilo jasno što to znači. To mi je bilo bezveze. A opet, nakon nekoliko godina stečene mudrosti pitala sam se zašto bih uopće mijenjala ime. Samo taj ipsilon umjesto j.
Mislim da se mlađa generacija uopće ne zamara hoće li netko razumjeti njihova imena. Evo, na Dori je nekidan nastupio izvođač koji se zove IVXN.
- Da, vidjela sam. U principu, ni ja se time više ne zamaram, idem sad ovako s ipsilonom. Moram možda maknuti i ove kvačice na Vrančić, neće se ponekad učitati.
Mislite da ih je micao i vaš daleki rođak Faust Vrančić kad je odlazio živjeti i raditi u Rim, Veneciju ili Prag?
- I on se potpisivao na latinskom. To je onda bilo modernije i prihvaćenije.
Aktualnost je vaš novi singl "Parachute". Sad opet dolazimo do Fausta, izumitelja padobrana. Pjesma, dakle, ima veze s tim...
- Tako je. To je u počast njemu, ali i nekakav moj izlazak u nepoznato.
Pretpostavljam da mislite na to da vam je ovo prva autorska pjesma, a usto ste i propjevali. Dosad su to uvijek bili instrumentalni coveri.
- Da, ovo mi je prva autorska. Nije da sam se dosad bojala toga, ali jednostavno nije bilo pravih suradnika ni prilika. Vjerujem da sve ima svoje vrijeme, pa je možda sad pravi čas za to. A što se pjevanja tiče, ja oduvijek pjevam, iako to malo ljudi zna, a nikad se nisam niti predstavljala kao pjevačica. Gle, coveri su coveri, to su instrumentali koje predvodi mandolina. A kad sam već krenula s autorskim radom, puno je efektnije kad je tu i vokal. Svatko može otpjevati covere.
Pa, svatko i pjeva covere. Pogotovo u vašem rodnom gradu gdje se ljeti ne možeš obraniti od cover bendova. No dobro, ono što vas dodatno izdvaja jest činjenica da vas je talijanski glazbeni portal NotiziaMix proglasio jednom od najboljih mandolinistica u Europi. Tko vam je uopće konkurencija?
- Nemam pojma! Ustvari, nije loše da je to netko objavio, pa se možda javi i neka konkurencija. Ne znam, kažu da je taj portal relevantan.
"Parachute" ste radili s talijanskom ekipom?
- Jesam. Stupila sam prvo u kontakt s Ivom Šćepanovićem, koji je autor teksta ove pjesme, i zajedno smo razmišljali kako da tu mandolinu pokušam progurati malo dalje. Ne nužno u Italiju, nego bilo gdje. On poznaje te Talijane, s njima je već surađivao i tako nas je spojio. Oni su napravili prijedlog pjesme, temu smo već imali, i to je, dakle, bio padobran. Ma, zapravo, mi smo s ovom pjesmom htjeli ići na Doru.
I zašto niste?
- Zato što je bilo dosta kompleksno raditi online. Da sam ja bila s njima u Milanu, brže bismo to riješili. Ovako smo slali jedni drugima fajlove pa se to oduljilo. Ja sam u ekipu ugurala i Tonija Antu Lasana koji je produkcijski finiširao pjesmu i kojemu moram zahvaliti što je dao suvremenu notu samoj pjesmi, ne samo produkcijski i aranžerski, nego i dogradnjom melodije.
Znači, dogodine na Doru?
- Možda. Razmišljam o tome. Ako uhvatimo neki dobar riff.
Koliko znam, karijeru crossover mandolinistice počeli ste prije 12 godina izvedbom Vivaldijeva stavka "Presto". Ambiciozni spot je sniman u tvrđavi Sv. Nikole u Šibenskom kanalu, ali ga više ne mogu pronaći na YouTubeu.
- Zato što sam ga maknula.
Pa zašto, sjećam se da ste na njega utrošili prilično novca i truda?
- Htjela sam još nešto urediti na njemu.
Što mu je nedostajalo?
- Ma, bio je to dobar spot. Ali, kako vrijeme ide, onda to slušaš i misliš kako bi promijenila neke stvari, drugačije odsvirala...
Mislim da nema benda na svijetu koji ne bi promijenio svoje rane stvari.
- Razumijem što želite reći, to je proces koji izvođač prolazi. Ma, razmišljala sam o njemu ovih dana, možda ga i vratim takvog kakav jest.
Dobro, to je bila prva obrada i mediji su to odmah strpali u ladicu "crossover".
- Kad sam prvi put uzela mandolinu u ruke, nisam imala pojma da uopće postoji crossover kao žanr. Zapravo se radi o klasici koja je obogaćena nekakvim efektima.
Imali ste i mandolinu koja je modelom podsjećala na gitaru Fender. Dakle, crossover jedan kroz jedan.
- Da, danas mi visi na zidu sobe. Posljednji put sam je svirala u mjuziklu "Matilda" na otvorenju Dječjeg festivala u Šibeniku.
A i od toga je prošlo već desetak godina. Koju sad svirate?
- Godinovu. To je kanadski proizvođač.
I kolika je to investicija?
- Oko dvije tisuće eura, ova električna. Ali, više ih ne proizvode serijski, nego samo po narudžbi.
Nakon Vivaldija krenuli ste po Iron Maidenu, Adele...
- Da, da, upoznala sam jednu ekipu u Beogradu i počela raditi s njima. Morala sam nešto drugačije probati jer klasika uvijek bolje zvuči sa simfonijom. A tko će mi dati simfoniju?
Kako ste birali obrade? Imate li nekog savjetnika ili su to stvari koje vi volite?
- Ne savjetujem se ni s kim, to su neke stvari koje slušam u tom trenutku. Ali, opet, moraš paziti jer ne ide svaka obrada na svaki instrument. Mora zvučati dobro.
I što trenutačno slušate?
- Iskreno, Prodigy. Malo sam se vratila u vremenu.
Turneja ‘Toleranca‘
Pa, vratimo se onda još malo u vremenu, zašto ste uopće odabrali mandolinu?
- Slučajno. Prijatelji su me povukli u zbor, a bila je fora da ako sviraš u zboru, ne moraš ništa učiti, imaš automatski peticu iz glazbenog. Zato je gotovo cijeli moj razred bio u orkestru. Zapravo, korijen svega leži u mojem djetinjstvu kad mi je baka kupovala neke male gitare i ja smo po njima drndala. Poslije sam shvatila da je mandolina odabrala mene, a ne ja nju. Ustvari sam je mrzila sve donedavno.
Zašto?
- Nikako nisam mogla pronaći zvuk koji sam htjela. Uvijek mi je zvučala kao tambura.
I kad ste se sprijateljile?
- Prije četiri, pet godina kad je počela zvučati onako kako sam je u svojoj glavi čula od prvoga dana.
Vi i vaša prijateljica mandolina bile ste godinama članice benda Madre Badessa. E sad, kad netko želi samostalnu crossover karijeru, a svira u bendu s Tončijem Huljićem, koji je totalno u crossoveru, ima uspjeha i veze vani, logično je pitanje: jeste li ga ikad pitali za pomoć?
- A gle, Huljić uvijek ima puno projekata, a u meni je u jednom trenu sazrela misao da bih mogla krenuti svojim putem. Odlučila sam otići smjerom koji moja glazbena srž traži, pa uspjela ili ne uspjela.
Dobro, jeste li mu barem gurnuli svoje snimke?
- Ja nisam nametljiv tip. Zapravo, otišla sam iz benda prije nego što sam počela snimati covere.
Ali, tada je barem Vivaldijev "Presto" bio objavljen. A da je ostao na YouTubeu, možda bi ga i poslušao.
- Haha... A što da ti kažem...
Ništa, težim putem, pa će i uspjeh biti slađi. Svirali ste i s Gibonnijem...
- To mi je bila prva bendovska suradnja. To je bila turneja "Toleranca", nisam imala ništa, samo klasičnu mandolinu s mikrofonom. A znaš kako je to u bendu kad se svi "nafrlje", ne čujem samu sebe, bas bi mi "bubrege odvalio".
Zvuk mandoline
Vuče li vas da imate svoj bend?
- Naravno. Ali, teško je u Dalmaciji pronaći glazbenike koji bi odgovarali mojoj viziji glazbe.
Što je zapravo cilj, što biste htjeli?
- Cilj je da sva ova muka koju sam prošla s mandolinom ne bude uzalud. I da ta mandolina ne bude uvijek u nekakvom povijesnom zaboravu. Ona je uvijek bila neki "lijevi" instrument, uvijek sa strane, a to je šteta. Pa, eto, barem da pokušam ostaviti neki trag pa neka za dvjesto godina netko slučajno nabasa na YouTubeu.
Samo nemojte brisati videa!
- Hahaha... Neću! Evo, sa stopostotnom sigurnošću kažem da nitko nema bolji ton od mene. Ton, znači, zvuk mandoline.
Od vas?
- Sto posto!
Dakle, to je taj zvuk koji ste imali u glavi sve dok donedavno vaša mandolina nije upravo tako zazvučala?
- Tako je! Ja sam htjela biti violinistica i nekako sam uvijek u patnji za tom violinom projicirala taj zvuk na mandolini. To je bio taj put do tog tona, a trajalo je deset godina.
Koliko vam arhitektonska struka pomaže u skladanju i sviranju? Ipak je, na kraju, sve matematika...
- Pa, ne znam. Nisam o tome razmišljala, ali ako hoćeš, odsad ću početi, haha... Kad pišem glazbu, ulazim u svoj svemir i to mora izaći iz mene, ne vidim tu neku matematiku. To ili čuješ u sebi ili ne čuješ.
Kad ste najkreativniji?
- A, čuj, ujutro na gradilištu teško da te može puknuti inspiracija, ali nikad ne znaš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....