Ima od toga četvrt stoljeća kada je Miroslav Stjepan Olujić dobio koncesiju na državno lovište Mosor. U to vrijeme početkom novog tisućljeća radilo se o pomalo devastiranom području, što se tiče divljači, za što su zaslugu pripisali krivolovcima čiji je "zanat" u to poslijeratno vrijeme itekako doprinio padu populacije divljači na toj jednoj od većih srednjodalmatinskih planina.
Koju godinu kasnije, dvanaest tisuća hektara lovnog područja na Mosoru postalo je pravi eldorado po brojnosti i raznolikosti divljači. Dobre uzgojne mjere i uredno provođenje lovno-gospodarske osnove, to je lovište ubrzo u lovačkim krugovima došlo na glas svetosti i van granica Lijepe naše.
Pogotovo nakon što se na tom duboko erodiranom vapnenjaku, njegovim mrkim liticama i nazubljenim kukovima našao afrički grivasti skakač. Definitivno egzota među mosorskom divljači, čiji je značaj prepoznao i car Dioklecijan, u čijem je mauzoleju današnjoj splitskoj prvostolnici sv. Dujma, u kamenu isklesan reljef lova na tu plemenitu divljač.
Dvije tisuće godina kasnije ta izumrla vrsta na Mosor je stigla kako „pokazna“ divljač smještena u ograđeni gater gdje su lovci i prijatelji lova mogli uživati u njegovoj ljepoti.
Prije dvadesetak godina skakači su preskočili metalnu ogradu i ubrzo se razmilili po planini do te mjere da se u zapadnoeuropskim državama prilikom polaganja ispita u lovačkim školama, grivasti skakač spominje kao divljač čije se stanište osim na sjeveru Afrike u saharskom području zapadno od Nila, nalazi u Španjolskoj i Hrvatskoj.
Da stvar bude uvjerljivija, lovno turistička agencija "Forst-Eibenstein" na redovitom godišnjem sajmu lova u Dortmundu u svrhu svoje promidžbe na tradicionalnoj lutriji ponudila je trodnevni lov na afričkog grivastog skakača u Hrvatskoj s pravom odstrela ženke tog papkara iz porodice šupljorožaca. Sv. Eustahije, inače uz sv. Huberta, zaštitnik lovaca, lovočuvara i šumara osmjehnuo se mladom Tammo Bronnu iz gradića Leera u Donjoj Saskoj.
I onda kada vam jave da dolazi Nijemac u Hrvatsku loviti afričkog grivastog skakača, morate se odazvati. Na prvu mislite - priča za naslovnicu. Više onako iz fundusa bajki. Kada vam se nešto čudesno i nadnaravno isprepleće sa zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, nema pravih suprotnosti, uvjerite se da je polaritet nemogućeg i mogućeg, na strani ovog potonjeg.
Zato put pod noge i ka‘ Mosoru.
Polazišna točka Gata odnosno parkiralište ispred Vatrogasnog doma od kuda smo se zajedno s gostom iz Njemačke, našim vodičem, ujedno i lovočuvarom Goranom Siničićem, i koncesionarom lovišta i vlasnikom tvrtke "Dalmacijalov" d.o.o. Mirom Olujićem krenuli u prsa nadošloj buri koja se strmoglavila niz visoke litice i vratila u stvarnost. S dva terenca pogona na sva četiri kotača uskom planinskom stazom na mjestima podlokanim kišnim bujicama koje se slijevaju niz planinu, zašli smo u postojbinu muflona i grivastih skakača.
„Nova kuća, Studenac, Kraljičin kanjon…,“ samo je dio lokaliteta od kuda smo pratili kretanje skakača ili berberske ovce, arruida ili audada, kako još zovu ovu vrstu divljači koju zoolozi smatraju poveznicom koze i ovce, jer tobože ima obilježje obje vrste.
- Izraženije su osobine koze. Posebno je to upečatljivo prilikom njenog kretanja. Radi se o vrlo snažnoj životinji, posebno u prednjem dijelu tijela što grivaču daje za pravo da ga se etiketira kao jednu od najboljih životinjskih vrsta po pitanju kretanja odnosno skakanja i penjanja po ovom krškom dijelu. I sami možete vidjeti kako se bez problema vere uz ove horizontalne litice. Tu je zaštićen od predatora. Jer ni vuk, pa ni drugi predatori, ne mogu ni u kojem slučaju prići njihovom staništu.
Također imaju urođeni obrambeni mehanizam. Istaknuti rogovi koji su u odraslog mužjaka dugački preko osamdeset centimetara i rastu unatrag, najbolja su obrana od vukova, dok u muflona tako što nije izraženo. Zbog čega smo proteklih godina imali milijunske štete na muflonskoj i ostaloj divljači. Upravo zbog prisutnosti vuka - upoznao nas je Miro Olujić sa navikama i opasnostima koje vrebaju grivaste skakače, dok se paralelno drmusamo planinskim putevima tražeći adekvatnu lokaciju od kuda krećemo zaći u planinska bespuća.
Našem domaćinu koji je u svom šest desetljeća dugom lovačkom stažu obišao sva važnija svjetska lovišta, od Kanade do Sibira, preko Afrike do Australije, Mosor je ono najuzvišenije. Onaj zenit, kota iznad obzora u koju je ovaj osmadesetdvogodišnjak stotinu puta dosegao.
- Rijetko kada da nisam u planini. To je moja hrana, ono što me ispunja. Posebno kad vidim rezultate našeg rada. Zbog toga nam dolaze gosti iz svih krajeva svijeta. Ovdje su lovili Rusi, Amerikanci, Koreanci, cijela Europa i svi su se zadovoljni ponovo vraćali.
Danas pratimo ovog mladog Nijemca. Dosta je hladno, a bura „temeljito“ brije, pa se bojim da će se životinje uzverati na sami planinski horizont. Teško je to objasniti tu pojavu. Umjesto da se zaklone pod litice i zalegnu prema suncu, oni se penju na njegove vrhove. U svakom slučaju ne vjerujem da ih nećemo ugledati - pun optimizma će Olujić.
Tek što je završio iz drugog automobila stiže dojava da su viđene četiri jedinke kraj „Studenca“ poviše crkvice sv. Ivana iz 14. stoljeća. Brzo se zaustavljamo na proširenoj zaravni pored puta i dvoglede u ruke, dok vodič Goran Siničić i njemački gost zajedno s našim fotoreporterom Nikolom Brboležom ulaze u gustiš prema vrhu Mosora gdje su viđene. Međutim, nakon sat vremena lovci na trofeje i fotografiju, vraćaju se praznih ruku.
- Došli smo im na nekih sedamdesetak metara. Onda su ušetale u gustiš - govori Goran spuštajući se niz mosorske obronke.
- Idemo dalje. Moramo ih naći. Čudi me kako nisu zalegli s obzirom da je sunčan dan. Ovo je prava ura kada oni preživaju -prisnažuje Olujić.
Zaključili su da je puno bolje ići malo zapadnije, gdje, navodno, ima više grla. Međutim, to zapadnije vratilo nas je na prvotnu poziciju jer su skakači odskakutali natrag, blizu solišta.
- Nije praksa da životinje odstreljujemo kraj hrane. To nije etično. Iz razloga što više tu neće doći. A to nam nije u interesu.
To je značilo ruksake na leđa i ponovo u zavjetrinu mosorskog masiva.
- Eno ih! - poviče Olujić signalizirajući da se divljač kreće ponovo put zapada. Dok netremice gleda kroz dalekozor, tiho putem mobilne veze navigaje lovce prema lovini. Životinje su, međutim, promijenile smjer i krenule prema sjeveru odnosno nepristupačnom dijelu u koji, eto, može samo koza kročiti.
Tammo Bronn ni u jednom trenutku ne pokazuje znakove razočaranja.
- U dobroj sam kondiciji. I ovo mi ne predstavlja neki napor. Navikao sam na pokret. Inače, naša obitelj se bavi stočarstvom. Otac ima preko dvjesto mliječnih krava, stoga mi ovo ne pada teško. Lov je moj ispušni ventil - priča nam Bronn dok ponovno stavlja pušku na rame ne bi li treći pokušaj bio sretniji nego prethodna dva.
Javljeno je da je jedno manje krdo od petnaestak jedinki viđeno iznad sela Zvečanje u planinskoj goleti i da im se može lako prići.
- Dočekat ćemo ih u sačekuši - spretno će Goran koji Mosor poznaje kao svoj džep. Ni sam ne zna koliko je puta propješačio planinu.
- Idu prema vama - javljaju izviđači s terena. Goran je imao pravo kad je rekao da će sigurno ići u tom smjeru. Druge solucije nemaju. I najednom se planinom prolomio puščani hitac. Bome odjeknulo je od Klis Kose do Blata na Cetini do kuda se prostire gordi Mosor. Precizno oko i mirna ruka položili su na dlaku grivastog skakača.
- Nikada se dosad nisam susreo s ovom vrstom divljači. Jedino u literaturi i prilikom polaganja lovačkog ispita. Tek tada sam saznao da u Hrvatskoj odnosno Dalmaciji postoji stanište ovih životinja. Nije mi ni na kraj pameti bilo da ću ih ja jednog dana loviti upravo tu u vašoj zemlji - kazao nam je Tammo.
Najsretniji je ipak vlasnik Dalmacijalova d.o.o. Stjepan Miro Olujić. Pogotovo zato što je htio da se to sve odigra tijekom našeg posjeta.
Da ne govorimo koliko smo se leda nauživali. Što je rekao naš domaćin, najbolje bi bilo da smo pršuti. Bome bi se brzo osušili.
Naime, afrički grivasti skakač, zahvaljujući birokraciji, trenutno je jedina životinja koja ne spada u zaštićene vrste, ali ni u lovnu divljač. Drugim riječima, nema nikakav status. Mada tvrde u LS Splitsko-dalmatinske županije lovi se kao invazivna alohtona vrsta. Odstreljuje se temeljem rješenja o izlovljavanju Ministarstva kulture i propisa Ministarstva poljoprivrede.
Trenutno zagovornici grivastih skakača željno iščekuju uvrštavanje ove vrste divljači u lovnu divljač ukoliko se prihvati prijedlog izmjene i dopune zakona o lovstvu i davanje ovim „strancima, pravo građanstva“.
Međutim, još od 2002. godine traje bitka za legaliziranje i udomljavanje ove vrste divljači na područje RH-a. Od tog vremena dogodile su se brojne promjene; promijenili se resorni ministri, brusila se stručna mišljenja, neki su čak obranili doktorate na temu skakača, a bilo je potrebno samo zaviriti u splitsku katedralu i vidjeti nebrušene Dioklecijanove skakače najvjerojatnije preslikane iz Solina kraj Jadra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....