Volite Bijelo dugme i žalite što jučer (petak, 28. ožujka) niste bili na koncertu? Nemojte. Neka vam u glavi ostane zvuk zbog kojeg ste ih voljeli, a ne onaj koji su fanovi kultnog sarajevskog benda trpjeli u prvom satu koncerta koji je trajao dva sata.
Da odmah razjasnimo, potpisnica ovih redaka nije glazbeni kritičar, nego osoba koja je, poput svih u dvorani, veliki fan sarajevskog benda, a zbog kojih je turneja "Doživjeti stotu" i krenula put najvećih gradova nekadašnje Jugoslavije.
Dakle, da, ovaj je koncert, da bi vam Goran Bregović i ekipa ostali u dobrom sjećanju, trebalo ili preskočiti ili doći samo na drugi dio kad je za mikrofonom bio Alen Islamović. Jer izvedbe koje je priuštio Mladen Vojičić Tifa bolje je nikada ne čuti. Ne znamo što se dogodilo, jesu li promijenjeni aranžmani, ako jesu Bregović je to napravio doslovno bez veze, a ako nisu i Tifa je jednostavno pjevao kako on misli da treba, ili može, onda je to bilo podcjenjivanje publike i krajnje nepošteno.
Jer, svi u dvorani su došli slušati Bijelo dugme i znamo kako žestoko i ritmično ono zvuči, a ovo je bilo – otužno. Mogli bismo upotrijebiti i neku težu riječ iz spektra bogatog hrvatskog jezika, a koju nikad nismo mislili da će nam se naši u rečenici kad pišemo o Bijelom dugmetu. Tifa je doslovno uništavao ritmičnost pjesama pa ga dvorana nije pratila u izvedbama, što zvuči nezamislivo kad su u pitanju legendarne pjesme čije riječi znamo do svakog zareza.
Glazba je bila sjajna, kao i uvijek, bilo je to Bijelo dugme, ali Tifa je pjesme izvodio kao da je, kako je to komentirala grupa na čik pauzi ispred dvorane, na karaokama, pa je glazba originalna, a može pjevati tko želi i kako želi. Već izaći na čik pauzu dovoljno govori o dojmu s pozornice.
No, kad je na pozornicu izašao Alen Islamović, s njim je izašlo i Bijelo dugme. Događalo se sve ono što su svi u dvorani u prvom redu i očekivali kad su jedva izborili kartu za drugi koncert nakon rasprodanog prvog. Prvi je datum bio 29. ožujka, no ulaznice su planule pa je dodan još jedan termin, dan ranije, a kad su i za njega ulaznice rasprodane, dogovoren je i treći koncert u svibnju.
Dvorana se probudila, digla na noge, pjevala zajedno s Alenom i fanovi su dobili ono po što su i došli – sjajan koncert, Bijelo dugme kakvo pamtimo i s nosača zvuka slušamo svih ovih desetljeća, eksploziju energije. Da je po nama, cijeli je koncert trebao pjevati Alen jer kad nije bilo Željka Bebeka s kojim je bend i osvojio publiku, moglo se i bez Mladena Vojičića Tife. Nakon njegovih sat vremena "pjevanja", vjerujemo da bi se svi koji su jučer bili u Areni, složili s tim.
Umjesto jedan sat užitka u legendarnim pjesmama, imali bi zaslužena dva. Velika je šteta što su Tifi pripale izvedbe nekih od najljepših balada koje je tako savršeno i s dušom izvodio Željko Bebek, a u Tifinoj ih izvedbi, da nije bilo prepoznatljive melodije, ne bismo uopće prepoznali. Kvaliteta izvedbe osobito je došla do izražaja kad je, na bisu, dvojac pjevao zajedno.
I velika je šteta što se sjajan zbor bendu pridružio na samom kraju koncerta jer uz njihov je angažman koncert dobio onu pravu, slavljeničku notu. A Tifa? On se, pogubljen kad je vidio kako je Alen komunikacijom s publikom dignuo Arenu, uz zborsku pjesmu sjetio pozvati publiku da digne ruke. Da nije tužno, bilo bi smješno.
Komentari
0