"Ponekad me čak previše sram ili mi je neugodno priznati nečuvene stvari koje sam učinila", kazala je Laura (28) priznajući da je lagala na terapiji. Više studija, piše Time, pokazalo je da u prosjeku Amerikanci govore jednu do dvije laži dnevno, a ispostavilo se da se često laže čak i osobi kojoj bi se to najmanje trebalo - svom terapeutu.
U opsežnoj studiji "Secrets and Lies in Psychotherapy" iz 2015., koju je objavila Američka psihološka udruga, stoji da je 93 posto ispitanika priznalo da je barem jednom lagalo tijekom terapije. Kakva je situacija kod nas te lažu li Hrvati svojim terapeutima, otkrio nam je psiholog, apsolvent psihodramske psihoterapije i edukant integrativne psihodramske psihoterapije za djecu i adolescente, Tomislav Jeleković.
"Ne mogu reći da brojim laži tijekom terapije, ali mislim da lažemo i sebe i druge konstantno, tako da bih rekao da je vjerojatno slično kao i u svijetu. Ali ja bih to opet vratio na neku individualnu razinu; neki lažu više, neki lažu manje. Ovisi koliko su ljudi motivirani za terapiju i promjenu. Kod nekih zaista postoji neka potreba da budu ekstremno iskreni, verbaliziraju to. Dok kod nekih zapravo postoji želja za potvrdom da su dobro i onda će lagati. Ne bih se usudio govoriti u statistici jer nemam te podatke pa ne mogu reći, ali rekao bih da smo vjerojatno slični", ispričao nam je Jeleković potvrđujući da i Hrvati lažu svojim terapeutima.
"Ne bih rekao da je uvijek direktno laganje, već češće prešućuju neke informacije ili ih kažu kasnije. Nekada zaista možda i uljepšaju sliku, ali nije nužno uvijek svjesno laganje", kazao je psiholog pa dodao da je laganje nešto češće kod adolescenata i djece zbog straha od toga da će to saznati njihovi roditelji.
Najveći motivatori prema mišljenju stručnjaka, koje je prenio Time, su neugodnost, nedostatak želje da se nose s posljedicama, poricanje, izbjegavanje ponovnog proživljavanja traume te želja da ih terapeut voli.
Naime, 61 posto sudionika iz spomenute studije iz 2015. godine navelo je neugodnost kao glavni razlog laganja. "Većinu vremena želimo predstaviti najbolje verzije sebe. Dakle, čak i na ovom najpovjerljivijem mjestu - psihoterapiji - još uvijek štitimo svoj osjećaj sebe. Prirodno je da ljudi ne žele svoje najosobnije misli, osjećaje i ponašanja staviti pod mikroskop kako bi ih druga osoba analizirala i prosuđivala, čak i ako je to terapeut", kazao je jedan od autora "Secrets and Lies in Psychotherapy", Barry A. Farber.
PROČITAJTE VIŠE ‘Zbog depresije nisam izlazila iz kuće...‘
Drugi razlog, pokušaj da se izbjegnu posljedice, često potiče ljude da slažu na terapiji jer se brinu da će terapeut prekinuti njihove seanse zato što ne napreduju ili su zabrinuti da će ih terapeut nekako kazniti. Gotovo jedna trećina ispitanika je Farberu i koautorima Mattu Blanchardu i Melanie Love priznala da je lagala svojim terapeutima o upotrebi droge i alkohola, dok je 21 posto reklo da je lagalo o svojim prehrambenim navikama.
Kad je riječ o ovisnostima, poremećajima prehrane i drugim opasnim obrascima, Farber je rekao da se ponekad ljudi suzdrže od otvaranja svojim terapeutima jer ne žele prestati s tim obrascem. Čak i ljudi s manje opasnim navikama osjećaju potrebu lagati. "Bit će u poziciji u kojoj će se terapeut nastaviti raspitivati i raditi ili gotovo inzistirati na tome da se odrekne neke ovisnosti, a osoba to ne želi", pojasnio je Farber.
PROČITAJTE VIŠE ‘Otišla sam izliječiti traumu...‘
Poricanje je također jedan od motivatora za laganje, ali to može biti i uobičajeni mehanizam suočavanja i obrane. Četvrti razlog zašto neki ljudi lažu može biti želja da se ponovno ne proživi trauma ili emocionalna bol. "Vratit će mi se iskustvo koje je bilo jako teško i bojim se da će me to ponovno traumatizirati, ako o tome govorim", objašnjava Farber način razmišljanja ovoga tipa.
Motivator za laganje može biti i ugađanje ljudima te želja da ih njihov terapeut voli. "Mnogi klijenti imaju snažnu potrebu da im se svide i brinu se da se terapeutu više neće svidjeti ako su iskreni o svojim osjećajima ili pogreškama pa onda u nastojanju da ostanu u dobroj milosti terapeuta, osjećaju se prisiljenima prikazati sebe u pozitivnom svjetlu, čak i ako to znači laganje", ispričala je Amy Morin, psihoterapeutkinja i autorica knjige "13 Things Mentally Strong People Don’t Do".
Iako se s većinom opisanih motivatora slaže i sam Jeleković, istaknuo je i neke druge koji mogu potaknuti laganje klijenata terapeutima.
"Rekao bih da je sram dosta veliki motivator da se laže. Više bih to okarakterizirao kao sram nego neugodnost jer neugodnost može biti puno toga, a sram je konkretniji. Također, želja za prezentiranjem sebe u dobrom smislu. Želim reći terapeutu ono što želi čuti da budem dobar klijent. Može biti da je to potreba da me terapeut voli ili potreba za time da se ja prikažem u dobrom svjetlu samome sebi. To su nekako dvije razlike. Naravno, tu je i strah od osude i odbacivanja te traženje prihvaćanja i razumijevanja. To su ključni faktori za izgradnju odnosa te se kroz uljepšavanje istine i prešućivanje informacija na neki način štitimo i ispipavamo teren koliko je to mjesto sigurno za nas i koliko smijem biti svoj", objasnio nam je.
Na pitanje mogu li terapeuti naslutiti kada klijent laže, odgovorio je potvrdno pa priznao što onda terapeut može napraviti. "Ovisi u kojoj je fazi odnos, to je više sada terapijska intervencija - vidjeti je li to neka laž koju klijent radi svjesno, jer poricanje je zapravo na neki način i nesvjestan proces, ili je potreba da se pokaže u boljem svjetlu. Nekada je potrebno i konfrontirati osobu s time, a nekada je to zaista potrebna laž u tom trenutku. Onda to pustiš i u redu. Poanta je zapravo nekako vidjeti u kojoj situaciji, u kojem trenutku se pojavi laž i koja je svrha te laži. Ali to je na terapeutu, ne na klijentu", dodao je Jeleković.
PROČITAJTE VIŠE Britanski glumac otvoreno: ‘Već više od godinu dana idem na terapiju...‘
Zanimalo nas je produžava li neiskrenost klijenta prema psihoterapeutu sam proces terapije, a sam Jeleković vrlo pozitivno gleda na to. "Rekao bih da je to normalni proces terapije. To je jedna ključna stavka, da uopće dođeš do te razine i odnosa da možeš pričati o tome i da vidiš kada si ti podijelio te neke informacije. Ne bih rekao da to usporava proces jer mislim da je to isto proces učenja i toga da se ja u tom odnosu mogu osjećati dovoljno sigurno. Također, testiranje hoće li me terapeut odbaciti kad kažem nešto što možda nije nešto što on želi čuti. Tako da, ja to ne bih okarakterizirao kao nešto loše, nego samo kao dio procesa", rekao je psiholog.
A laganje toliko ne brine ni našu protagonisticu s početka priče, Lauru, koja zaključuje: "Mislim da svi donekle lažu na terapiji, ali obično istina na kraju izađe na vidjelo."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....