TEŽAK PUT KROZ DESETLJEĆE BEZ FINALA ZAKLJUČIO JE TURNIROM ŽIVOTA: 'Jedna stvar nikad nije bila sporna, a ovakvu bi utakmicu i mrtav čovjek zaigrao!'

Domagoj Duvnjak odigrao je turnir života u Grazu, Beču i sada Stockholmu i dovukao reprezentaciju do prvog velikog finala nakon punih deset godina. Prije odlaska na Euro, tijekom novogodišnjeg okupljanja kad su on i ostali suigrači koji igraju u Bundesligi kompletirali momčad koja se odranije spremala, "Dule" nije bio od velikih riječi.

- Kao i uvijek, sâm sam sebi već dosadan - tako je rekao - 'papagajski' već godinama ponavljamo istu priču o tome da se mora ići iz utakmice u utakmicu, korak po korak.

Naravno da je to jedini način da se postigne uspjeh, no njemu je ipak samo jedno bilo u glavi. Toliko je dao za reprezentaciju u kojoj je svakog siječnja doslovno "umirao" poslije muke u Bundesligi, ali mu je samo jedno na pameti: zlato. "Taj mračni predmet želja" okupirao mu je misli još od davne 2007. kad je kao klinac pozvan u momčad, prvenstveno kao "ispomoć" velikom Ivanu Baliću, kao velika, pokazalo se opravdana nada hrvatskog rukometa.

- Tko bi se sjetio tih dana, neke od utakmica pamtim kroz maglu, bilo je tu svega, došao sam u reprezentaciju i na prvom turniru bio u Njemačkoj 2007. Puno je to vremena, bilo je onih pravih i suza radosnica.

Sve ono što se očekivalo od njega ispunio je u potpunosti, već je godinama nakon odlaska Balića 2013. prvo ime reprezentacije koja je prolazila sito i rešeto, pobjeđivala i gubila, ali u pravilu ostvarivala očekivanja.

Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

- Mi smo uvijek davali sve od sebe. Svaki put na velikom natjecanju imamo genijalnu atmosferu, to nikad nije bilo sporno, uvijek smo pružali maksimum, tko god bio u reprezentaciji. No, sada smo osim svega toga, osim svih tih 'preduvjeta' imali i malo sreće. Bez te 'divne djevojke' ništa ne može biti kako treba. To je sastavni dio sporta, nadam se da ćemo sreću i u finalu znati izazvati.

Španjolci su, smatra Domagoj, kao i Hrvati, zaslužili to mjesto u finalu, najviše su pokazali:

- Čini mi se da je to to, prave momčadi na pravom mjestu. Dobro ćemo se pripremiti, moramo ponoviti borbu kao u polufinalu protiv Norveške i ishod bi mogao biti pozitivan, samo tako možemo do zlata. Obrana nam je vrlo dobra, niti jednu utakmicu nismo primili puno golova (između 21 i 24., najviše od Njemačke, nap.p.). To nam je glavno oružje, nadam se da će i u finalu obje obrane funkcionirati kao što su funkcionirale i u prvoj međusobnoj utakmici. Ne smijemo ipak dopustiti da nam se odvoje kao u Beču pa smo morali stizati minus. Igrali smo s njima već ovdje, opet ćemo ih analizirati detaljno. Finale je, to je posebna utakmica. Puno će ovisiti o detaljima, o inspiraciji pojedinaca.

Duvnjak je već godinama vođa momčadi, nekad je na turnire iz Njemačke dolazio izmoren, umoran, padao je u završnicama:

- Dobro se sada osjećam, kao i uvijek dajem sve od sebe, a sad to odlično izgleda. Imam još snage za zadnjih 60 minuta, a kad se igra tako važna utakmica kao što je finale nekog EP-a, SP-a, olimpijskog turnira, tad nitko ne pita koliko je umoran, prebijen. I mrtav bi čovjek zaigrao.

"Dule" se još jednom prisjetio trilera s Norveškom, možda i najdojmljivije utakmice u povijesti rukometa. Biti dijelom toga poseban je osjećaj bez obzira na velik broj odigranih važnih utakmica:

- Svi su emotivno doživjeli polufinale s Norveškom, takva se utakmica igra jednom u životu. Bio sam u puno polufinala i finala, ali ovo je bilo nešto posebno. Osamdeset minuta borbe, maksimalni stres, a mogla je utakmica otići i na njihovu stranu. Mogu to ponoviti koliko puta treba, imali smo i sreće.

Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

Od zadnjeg finala na EP-u u Austriji, u Beču, prošlo je puno desetljeće muke, posrtanja, slavlja i tugovanja. Usporedba:

- Teško je to uspoređivati, cijelo desetljeće je prošlo. Morao bih dobro razmisliti kako je taj finale tekao. Svaki je turnir bio izazov, uvijek smo išli na glavu. Svaki je turnir ipak posebna priča. Iskreno rečeno, ove je godine reprezentacija prilično podmlađena i nismo znali što možemo očekivati. A ispalo je da bolje ne može biti, takav je život.

Domagoj je napunio 32 godine, "staro vino" je najbolja metafora. I ne misli još tako brzo stati. Utakmica u Stockholmu u nedjelju bit će mu četvrti finale, dosad je, nažalost, na učinku 0/3 (EP Norveška 2008., SP Hrvatska 2009., EP Austrija 2010.) Počeo je savršeno, malo se kasnije palo:

- To su bili ružni trenuci, teško mi ih se i prisjetiti. Moramo se potruditi da nam ovaj finale ostane u puno boljem sjećanju. Svaki rukometaš kad igra u dresu s nacionalnim grbom to sanja, ne samo oni najbolji. Imam lijepu kolekciju medalja, ali to mi zlato nedostaje.

Domagojev otac Ivan, i sam rukometni trener i "fanatik", obično izbjegava gledati sinovljeve utakmice. U Stockholm je ipak došao. Nije mogao izdržati:

- Da, bio je i 2010. u Beču na polufinalu i drago mi je što je sad ovdje. Čuli smo se i vidjeli nakon Norveške, ne znam kako je to preživio, no bitno je da je preživio.

Domagoj u nedjelju ide po zlato, netko ga je podsjetio da jedno ipak ima - ono kadetsko iz Estonije 2006.:

- Sjećam se toga zlata, ali i to kroz maglu, baš smo pobijedili Španjolsku. Ipak, kadeti i seniori nisu ista 'kategorija'. Bilo je to fenomenalno iskustvo koje se, eto, nadam ponoviti u nedjeljnom finalu.

Nek' mu je sa srećom, njemu i svim ostalim Červarovim izabranicima. Da, i starom Lini također. Previše su puta "plakali" u zadnjem desetljeću, na redu su suze, ali ovaj put radosnice...