Gracias Espana: Nogometni konkvistadori su deset godina ispred ostatka svijeta

Ako profesionalno pratite nogomet 35 godina, iskustvo će vas uvjeriti da je Italija mačka se sedam života. Bilo je tako u prošlom stoljeću, tradicija nije umrla ni u našem vijeku. Sve do nedjelje navečer kada su španjolski konkvistadori zatukli i posljednji “mačji život”, potrošen je i zadnji kredit. Pred 250 milijuna ljudi Španjolska je potvrdila nogometnu dominaciju, koja će trajati desetljećima. Jer, nije samo seniorska Španjolska najbolja na svijetu, nego i generacije nogometaša mlađih kategorija koje će tek stupiti na scenu.

Od nedjelje navečer na nogometnom Pantheonu sjedi i Španjolska, veća momčad i od Brazila iz 1970. godine i od svih njemačkih reprezentacija, a uz Pelea, Johana Cruyffa, Franza Beckenbauera, Michela Platinija, Michaela Laudrupa, Roberta Prosinečkog, Roberta Baggia i Zinedinea Zidanea, od jučer na Panteonu sjedi i Andres Iniesta.

Vidimo se u Riju

Od danas ga pozdravljamo s “Vidimo se u Rio de Janeiru”. Jer, ako najbolja od svih nogometnih generacija pobijedi i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, bit će to najveći nogometni rezultat svih vremena. A sve govori da će se upravo to i dogoditi.

Finale Europskog prvenstva bilo je izložba nogometne avangarde. Zadnja je noć, zapravo, promijenila sve. Do nedjelje navečer svijet je bio očaran talijanskom nogometnom modernom i pomalo iritiran španjolskom dosadom. Svijet je bio iznerviran činjenicom da su Španjolci došli do finala, a da su se samo dvaput oznojili, protiv Hrvatske i Portugala. A onda su u finalu demonstrirali nogomet kakav će se na svijetu igrati tek za desetak godina. Andres Iniesta, Iker Casillas i Xavi Hernandez danas su veći kandidati za Zlatnu loptu nego Leo Messi, usprkos njegovih 70 golova, a mnogi komentatori, koji su se preobratili preko noći, danas tvrde da bi i rezervna španjolska reprezentacija osvojila Europsko prvenstvo. No, to su već pretjerivanja, bez “salate od hobotnice i mozga s jajima”, što su Casillas i Iniesta, bilo bi teško nadvisiti Pirla i Balotellija.

Lopta najbolji prijatelj

Andres Iniesta - superstar ovog prvenstva, koji kaže “moj život bez nogometa bio bi bezvrijedan, ali nikada neću biti kandidat za Zlatnu kopačku jer me ne zanima zabijanje, nego namještanje golova; lopta je moj najbolji prijatelj...” - na ovom turniru pamti samo jednu “crnu rupu”, utakmicu protiv Hrvatske na kojoj su ga naši nogometaši majstorski zatvarali i presjekli žilu kucavicu, samo na toj utakmici tika-taka nije funkcionirala. Na toj utakmici pobijedio ga je Luka Modrić i kada je Jose Mourinho vidio da se rodio nogometaš koji može odigrati jednako dobro kao Xavi i Iniesta, rekao je: “Ovo je moj čovjek, kupite mi ga!” Nadam se da je Luka dovoljno pametan i da će znati kapitalizirati najvažniju i najbolju utakmicu u karijeri. Koja je Hrvatsku izbacila s turnira, a Modriću donijela najveću moguću promociju. Biti bolji od Inieste, ne znam tko to još može učiniti!

- Mislite da smo dosadni jer uvijek pobjeđujemo? - pitao je nakon utakmice Iniesta.

Plješćemo i pogreškama

Iniesta je u ponovljenoj utakmici pobijedio Pirla, koji ga je bio zasjenio na premijeri u Gdansku, dok će se s Modrićem “obračunati” ili u El Clasicu ili u Ligi prvaka. Zasad Luka vodi u osobnim dvobojima protiv Pelea našeg doba koji je svoju, pod navodnicima svoju Španjolsku, odveo do naslova europskog prvaka, dok je Luka došao samo na rub druge runde. I dok vrtim ove retke, očaran jednim doista neponovljivim finalom, prisjetio sam se izjave Erica Cantone koji je tvrdio da bi i reprezentacija Katalonije bila i europski i svjetski prvak. Kao i Španjolska, čiju himnu ne znaju i ne žele pjevati.

Engleski tabloid The Sun požurio se i prije finala, u kojemu će igrati i dosadna Španjolska, odabrao dream team Eura. “Pametni” Englezi odabrali su idealnu postavu u kojoj su bila i dvojica Engleza: Glen Johnson i John Terry. I samo dvojica Španjolaca: Jordi Alba i Andres Iniesta. Izostavili su najboljega golmana Eura (Casillas), najboljeg stopera (Sergio Ramos), rekli su da je Xavi Hernandez prestar i izrauban, a sljedeći dan su ga proglasili igračem utakmice. Igraju bez klasičnog napadača, a zabili su 12 golova. Fernando Torres, koji je skupio minuta kao Niko Kranjčar, najbolji je strijelac turnira. Od 540 minuta, odigrao je samo 189...

I dok probuđenoj ljepotici kličemo “Gracias Espana”, prisjećamo se Hrvatske. Desetljećima ćemo pričati o jednoj šansi (Rakitić), o jednoj trenerskoj pogrešci (Bilić protiv Španjolske), o jednoj zavjeri (Platini o hrvatskim navijačima) i o dvije sudačke pogreške (Howard Webb i Wolfgang Stark). Nikada nismo u jačoj konkurenciji imali veću šansu, ali samo nas je kukavičluk odvojio od boljeg rezultata. Na primjeru Pirla vidjeli smo što znači jedna dobro dodana lopta, a mi smo Kranjčara i Eduarda da Silvu držali u “talonu”. No, Bilićeve pogreške su potonule u “petici”, ocjeni koju je sam sebi dao i odakle nama, laicima i diletantima i jalnušima, pravo ulaziti u tajne taktičkih genijalnosti. Mi smo zaduženi da se divimo i plješćemo, čak i pogreškama. Osim kad igra Španjolska jer tamo pogrešaka jednostavno nema...