INVENTURA Rijetko kada su Vatreni tako dobro kotirali u svojim klubovima kao 2013.

U godini koju danas ispraćamo reprezentacija Hrvatske ostvarila je temeljni cilj, plasirala se na Svjetsko prvenstvo. Ta stvarnost potpuno zasjenjuje krivulju uspona i padova koji su bilježeni u 2013. godini; ionako će se ovaj reprezentativni turnus pamtiti po nastupu u Brazilu, i zasada, sa njim. Od početka nove godine, naravno, javnost će se zabavljati dosezima ili bolje rečeno željama mogućih rezultata. Do lipnja je međutim jako dug put kad je u pitanju nogometni vremeplov. Unutar 130 dana koncentrirano je barem 30-ak klupskih nastupa po reprezentativcu, što je velik napor, jer za standardne igrače znači utakmicu svaka 3-4 dana. Istodobno je to i rizik na planu fizičke pripreme i ne daj Bože ozbiljnijih ozljeda. Dok je za igrače u naslovnim rolama proljetna sezona napučena obvezama i moraju razmišljati o doziranju forme, odnosno osvježenju za Mundijal, oni reprezentativni kandidati koji manje igraju isto vremensko razdoblje žive kao najduže i na planu forme najgore razdoblje. U proljeću pred velika natjecanja te dvije stvarnosti imaju veliku važnost za reprezentaciju. Kakva je perspektiva 40-ak kandidata (možda ih ima više?) koji su u proteklom ciklusu bili u izborima Igora Štimca, odnosno Nike Kovača?

Moguća iscrpljenost

Prvo što se uočava jest i najpozitivnije. Većina reprezentativaca iz tzv. prvog izbora standardno nastupa za svoje klubove. U tu grupu spada čak 20 reprezentativnih kandidata, čiji je status takav da bi doista bilo čudo da na proljeće izgube kontinuitet igranja. Štoviše, dijelu te grupe poput Mandžukića, Modrića, Rakitića, Lovrena, Vrsaljka, Srne, Kovačića, Ćorluke i Olića, iz svekolikih razloga moguć je dolazak na reprezentativne pripreme u svibnju s popriličnom iscrpljenošću. Modrić i Mandžukić stalno igraju na svim frontovima klubova (Prvenstvo, Liga prvaka, Kup) koji legitimno teže finalima. Njima se može dogoditi da i zakasne na pripreme zbog tih mogućih finala, a svakako će biti prilično istrošeni u zahtjevnim razinama obveza u velikim klubovima. Rakitić, osim što stalno igra, možda će promijeniti sredinu. Svaka takva promjena je stres, pogotovo ako je klub u borbi za trofeje. Lovren igra sjajno u Southamptonu, ali Premier liga je sama po sebi vrlo naporna, pogotovo za novaka, pa će se vidjeti koliko će energije uzeti njegov debi u novom okruženju. Kad govorimo o Oliću, uvijek mislimo na njegovu dob i poslovičnu mu "visokotiražnu" igru, koja troši i mlađe od njegovih 34 godine. Ćorluka dozira treninge zbog tetiva da bi stalno igrao, dok Kovačić, kao 19-godišnjak željan iskoraka, troši mnogo energije da se nametne u velikom Interu, odnosno u koncepciji koju forsira trener Mazzarri. Slično vrijedi za Vrsaljka, koji je uletio u mlin Serie A i igra u fizički vrlo zahtjevnoj koncepciji Gasperinija u Genoi. Srna samo naoko ima manje stresa u Ukrajini, ali uz euronastupe mora stalno pokrivati cijeli desni bok, uz kvalitetu koja priliči kapetanu. A sve to iznimno troši...

Ovo su, uz ostalih 11 igrača u standardnim ulogama ( Pletikosa, Subašić, Badelj, Schildenfeld, Pranjić, Strinić, Maleš, Benko, H. Milić, Ademi, L. Kalinić), reprezentativci kojima se nazire isti status u proljeće, što znači da će više-manje (rezultati, ozljede) stići u dobrom natjecateljskom tonusu i posljedičnom raspoloženju...

Neki moraju otići

Pored tih 20-ak kandidata imamo drugih 20-ak koju čine igrači koji su iz različitih razloga manje zadovoljni i očekuju bolje proljeće. U toj šarenoj grupi po uzrocima (ne)zadovoljstva imamo igrače koji su manje igrali iz objektivnih razloga kao što su ozljede ( Iličević, Pivarić), ili jer su prešli u jače lige i još se prilagođavaju ( Rebić, Bubnjić) tamošnjim naporima. Imamo Kranjčara, koji se riješio loše priče u Kijevu i sada se polako traži u formi kroz englesku drugu ligu (QPR), a tu je i Nikola Kalinić, koji prilično često igra u Dnjipru (17 nastupa), ali s intervalima, pa mu je teško iskoračiti u formi. Eduardo isto premalo igra da bi ostvario značajniji napredak forme, a promjena sredine sigurno bi mu dobro došla. Perišić u Wolfsburgu ima puno više turbulencija nego je očekivao, no u finišu godine je, zdraviji, počeo igrati u kontinuitetu i uočavaju se pomaci forme nabolje. Vratio se u drugom dijelu jeseni u prvih 11 i Vukojević u Kijevu, te mu se nazire više prostora na proljeće, kao i Haliloviću u Dinamu. Ovim igračima napredak u minutaži i posljedično u formi nameće se kao realnost, te će im to biti lakše ostvariti u odnosu na posljednju grupu onih koji su svakako nezadovoljni i moraju znatno promijeniti klupski status da bi gajili reprezentativne ambicije. Odnosi se to prije svega na Jelavića i Vidu a potom Sammira, Radoševića, M. Pamića, Petrića, Vukušića, Tomasova, Krešića i Zeleniku. Dok prva dva premalo igraju, ovi ostali gotovo da i ne nastupaju. Kad je u pitanju reprezentacija, promptna promjena izborniku je najvažnija za Jelavića i Vidu, ostali su zasad daleko od kombinacija...

Uzimajući u obzir sve navedeno, "prolazno kontrolno vrijeme" Vatrenih, šest mjeseci prije Mundijala, solidno je. Dapače, čini nam se jedno od najboljih u kontekstu prošlih novogodišnjih dana pred veliko natjecanje. To je vrlo obećavajuće u promišljanju dometa forme Hrvatske za lipanj...