Hrvatski reprezentativac Marin Marić (31) sjajno je odradio epizodu u kineskom Sichuanu, uspjeli smo ga uhvatiti u rodnom Splitu za tek dva dana na koliko je svratio kući. Sljedeća je, kaže, destinacija poznata. Odlazi do kraja sezone u Libanon, klub imena Al Riyadi Beirut.

- Idem već za koji dan dalje, u Libanon Al Riyadi je klub - započeo je dobro raspoloženi gorostas od 211 centimetara.

Ostali smo s tom informacijom zatečeni. Kako je do angažmana došlo, logično je pitanje.

- Fanovi su me neprestano dozivali, kontaktirali su me preko Instagrama. Opsjedali su me porukama da dođem. Gazda je došao do mog kontakta i zvao me, sve smo se brzo dogovorili. Velik je to klub bogate povijesti, osvojili su tamo gotovo sve. Uzbuđen sam što ću tamo odraditi još tri mjeseca sezone - opisuje Marić svoj novi angažman.

Epizoda u Sichuanu već je iza njega, klub je bio predzadnji, ali je Marić igrao vrhunski. Bilo je tu i trostruko-dvostrukih učinaka, oborio je i rekord karijere. Kako je on zadovoljan odrađenim poslom?

Marić: U Kini nemate ni garantiran ugovor

- Individualna postignuća su bila odlična, ali klupska sezona bila je loša. U Kini su dozvoljena samo tri stranca i klubovi ovise o učinku domaćih igrača, lokalaca. Nas su pokosile i ozljede, a nismo imali domaće igrače koji pripadaju vrhu tamošnje košarke.

Kina i košarka... Marić što se tog dijela tiče nije oduševljen. Vlada, kaže, surovi profesionalizam.

- Ako si centar, moraš isporučivati 20-10 statistiku, a vide li da za to nisi sposoban, već ti traže zamjenu. Nema tamo nikakvog taktičkog nadmudrivanja. Ugovor ti nije garantiran i gledaju samo jesi li zabio koš - govori čovjek kojeg smo upitali kako izgleda život košarkaša u Kini.

Uslijedio je dubok uzdah.

- Uh, imali smo 25 utakmica u dva mjeseca. Iskreno, ne znam kako sam to preživio. Nema tu ljudskosti, živiš u hotelu i igraš svaka tri dana. Nije baš preporučljivo za nekoga tko je obiteljski nastrojen, jako je teško. Imao sam, recimo, problema s ozljedom, ali njih to ne zanima. Kažu ti: "Tejpaj i igraj." Nemaš ti tu previše izbora.

Je li postojao problem s jezičnom barijerom?

- Ajme majko, užas - iskreno će hrvatski reprezentativac, koji je nastavio opisivati uistinu zahtjevno iskustvo.

- Dva Amerikanca i ja imali smo svog prevoditelja koji je s nama svugdje išao. Nitko u klubu nije pričao engleski, nas trojica smo živjeli u hotelu i družili se.

Predstavlja li onda Kina "samo" financijski motiv?

- U boljim klubovima, gdje igraju bivši NBA igrači poput Harrella ili recimo Nunnallyja iz Partizana, postoje razrađeni top sustavi. Ja sam išao tek vidjeti na što to nalikuje. Igračima iz donjeg doma lige su motiv samo financije, igraš 48 minuta, a u zadnjoj četvrtini može igrati samo jedan stranac. Kineski igrači su nositelji i rade razliku. Tko god nešto zna, uzmu ga tamošnji top klubovi i to je to. Amerikancima se ne da igrati sezona od deset mjeseci, tamo traje pola godine i onda ili ideš kući ili se boriš za finale.

U Andorri kao u Denveru

Logično je nakon svega toga pitanje psihološke prirode. Kako se s time Marić nosio?

- Jako je bilo teško u početku, ali bio sam kući dva puta do 20 dana, u Europi to nikad nisam uhvatio. Podijeljena im je sezona u tri dijela pa se stigne do kuće - kaže Marić i objašnjava zašto je nakon dvije top sezone u španjolskoj Andorri otišao u Kinu.

- Došla je financijski dobra ponuda i želio sam osjetiti i tu avanturu - iskren je hrvatski reprezentativac kojeg je košarkaški put vodio na zanimljive destinacije.

Kako mu je bilo u Andorri?

- Top država, grad od 70.000 ljudi. Kao mali Denver, ali nije Denver. Mirno je, u planini si, a gradom teče rijeka. Imaš sve, stvarno se može uživati, a klub je igrao najjaču ligu u Europi.

Marić trenutno gaji zanimljivo razmišljanje i ima logično objašnjenje za to. Je li zadovoljan karijerom?

- Naravno da sam zadovoljan, igrao sam ozbiljnu razinu košarke, ali sada sam se okrenuo poslovnoj strani košarke. Moram se osigurati za cijeli život i zato sam i otišao u Kinu. Igrao sam na predivnim mjestima i stvarno sam zahvalan na tim prilikama - iskreno će 31-godišnjak, koji je u posljednjem prozoru bio u reprezentaciji.

Hrvatska liga mi izgleda revijalno

Iako nije ispalo rezultatski dobro, uvijek je čast, kaže Marić.

- Gdje god bio, kad me god budu trebali, uvijek ću se odazvati, to sam rekao i izborniku. Nema veće časti od igranja u reprezentativnom dresu. Upoznao sam neke nove momke poput Božića i Sikirića, koji su top, rade i šute. Zapravo, sve imamo, jedino nam rezultat ne funkcionira.

Prati li Marić Žute? U Splitu je proveo polusezonu, a na Gripama je počeo svoj košarkaški put.

- Naravno da pratim, to su sve moji prijatelji s kojima sam dijelio teren u nekim dijelovima karijere. Svi su se digli, od Škare, Kapuste, Jordana, Ljubičića, Vuko je moj prijatelj iz djetinjstva i drago mi je što su oni podigli trofej kad već ja nisam one godine.

U Andorri je vodio česte obračune s Veljkom Mršićem koji je danas na klupi Splita, iznenađuje li ga što je baš on donio trofej na Gripe?

- Kod trenera Veljka vlada jedna mašinerija, puno se radi na obrani. On je ostavio žig na mojoj karijeri jer me uveo u reprezentaciju. Čestitao sam mu i još smo u kontaktu. Radio je u ozbiljnim klubovima i jako mi je drago što je sa Splitom osvojio trofej - kaže Marić koji je kroz karijeru okusio mnoge top europske lige.

Što je u inozemstvu drugačije nego kod nas?

- Puno više vole košarku. Vjerujem da i ljudi u hrvatskoj vole košarku, ali kad gledam, recimo, utakmicu Splita i Zaboka, to mi izgleda revijalno. Mi smo ovdje u sjeni nogometa, košarka nam se mora ubrzati. Imamo mentalitet koji je teško mijenjati, ali moraš se naviknuti - rekao je Marić, kojeg smo za kraj upitali je li oko hrvatske košarke previše negative i smeta li ga to kao hrvatskog reprezentativca.

- Problem je to u svim sportovima, ja to zovem "fotelja treneri". Jako mi je to smetalo kad sam bio u Splitu. Ljudi misle "on je sada plaćen i mora zabiti 20". Problem je što oni vide samo onih 40 minuta utakmice, pogledaju statistiku i odu napisati komentare on može on ne može. Kod nas se samo mane ističu umjesto da se baziramo na nečemu pozitivnom, to mi jako smeta, ali sam sretan što na scenu dolaze sve mlađi i mlađi treneri koji košarku gledaju na drugačiji način. Ali, svi mlađi treneri koji dolaze su većinom igrali košarku i možemo krenuti nabolje - završio je u pozitivnom tonu opširan razgovor Marin Marić.