Da bi bio uspješan klub u košarkaškoj Euroligi treba ti budžet od barem 20 milijuna eura. Iako su klubovi poput Barcelone ili CSKA u prošloj sezoni bili debelo iznad tog iznosa, pa ipak nisu uspjeli otići do kraja. TV prava kao ključni segment punjenja budžeta svakog profesionalnog kluba u Euroligi klubovima godišnje jamče oko 35 milijuna eura. Kada to podijeliš na 18 klubova, koliko ih igra Euroligu, ispadne da u prosjeku svaki dobije manje od dva milijuna eura. Što je u mnogim klubovima tek godišnja plaća samo jednog igrača. Ili, da zaključimo, euroligaš od dobivenih TV prava teško može popuniti i 15 posto proračuna, koliko god uspješan bio.
Novac koji najuspješniji i najgledaniji klubovi Eurolige zarade od prodaje ulaznica i sponzora po svim projekcijama teško može biti veći od sedam do deset milijuna eura. S tim da većina euroligaša sanja da u tom segmentu dotakne i pet milijuna. Što nas na koncu dovodi do poražavajuće računice. Ne postoji klub u Euroligi koji može biti samoodrživ, odnosno financijski barem na nuli završiti sezonu. Čak i kad osvojiš Euroligu tvoj gubitak teško će biti ispod 10 milijuna eura, a zna biti i daleko, daleko veći.
Jasno je stoga da je takav model Eurolige dugoročno neodrživ i da klubovi spas traže kroz osnivanje NBA Europe. U originalnoj NBA nema kluba koji godinu završava u novčanom minusu. Koliko god loš bio... Njihov je svijet doduše američki a ne europski, ali ako hoćeš ići naprijed moraš slijediti ono što rade najbolji.
Dok Europa spas traži u NBA ligi, hrvatski klubovi već se godinama gube u teškoj egzistencijalnoj borbi da uopće opstanu. Prihodi od TV prava ili ne postoje ili su mizerni, kao i prihodi od ulaznica. Transfere zaboravite, jer nogomet je jedini sport na svijetu u kojem možeš (i to odlično) živjeti od prodaje igrača. U košarci ima nešto transfera, ali iznosi su neusporedivo mizerniji od nogometnih. Dinamo za solidnog stopera dobije sedam milijuna eura, Cibona za svjetsku nadu Nikšu Prkačina može dobiti 800.000 dolara. A takvi se - za razliku od solidnih stopera - rađaju jednom u svako nekoliko godina.
Hrvatski klubovi uz sve to egzistiraju u državi koja nema sluha za motiviranje sponzora da uđu u sport. Olakšice ne postoje ni u kakvom obliku. Stoga i to malo sponzora koji postoje možeš privući isključivo zdravim i uspješnim projektima. I njihovom željom da pomognu sportu koji nam je toliko radosti i ponosa pružio.
Nedavno smo gledali smo jako dobru utakmicu HT Premijer lige između Cibone i Cedevite Junior. Slavila je Cedevita, ali to je manje važno u ovoj priči. Puno više smo uživali u spoznaji da smo u obje momčadi gledali pregršt mladih igrača i jako kvalitetnu borbu koju su vodili na parketu. Bila je to košarka koju je vrijedilo pogledati i koja vraća nadu glede budućnosti ovog velikog sporta i u Lijepoj našoj.
Problemi hrvatske košarke - nije to problem dokučiti - po mnogo čemu slični su problemima koji muče i daleko bogatiju Europu. Samo što smo mi potonuli značajno dublje tražeći način da se prilagodimo teškom stanju na tržištu. Lutali smo i lutali, umjesto da skupimo glave, realno sagledamo vrijeme u kojem živimo te svu moguću energiju usmjerimo na školovanje novog kadra koji bi se potom bacio na proizvodnju igrača. Kad nemaš novca, onda su školovanje, rad i proizvodnja jedini izbor, posebno kad si zemlja koja je kroz povijest iznjedrila desetke vrhunskih košarkaša, od kojih su neki bili pojam na svjetskim razinama.
Zato nam je utakmica Cibona - Cedevita Junior razvukla osmijeh na licu. Dva kluba koja su se uhvatila posla i odgajaju mlade nade. Takav način rada pozdravljaju i prepoznaju brojni navijači, istinski zaljubljenici košarke, ali i sponzori, čak i velikih kompanija poput Ine, koja stoji iza projekta Cedevita Junior. INA je tu vjerojatno ne zato što očekuje vrhunske rezultate u startu, nego zato što se na Velesajmu razvija projekt koji sutra treba donijeti rezultate. I koji bi mogao biti na ponos košarke i hrvatskog sporta. Kako je to INA prepoznala, prepoznat će s vremenom i ostali.
NBA Europa je projekt koji bi možda mogao zaživjeti već od jeseni sljedeće godine, iako je realnije da pričamo o 2023. Projekt koji bi u mnogome trebao promijeniti košarkaški krvotok Starog kontinenta. Na prvu će mnogi reći da se to puno ne tiče hrvatskih klubova, jer posljednjih godina nisu bili ni blizu Eurolige, pa neće biti ni blizu NBA. Međutim, ne mora biti tako, hrvatska košarka ima predugu i prebogatu tradiciju da se samo tako odrekla najvećih pozornica. Samo što smo 30 godina tapkali u mraku, umjesto da se suočimo s novim svijetom košarke. Cedevita Junior radi baš to, radi i Cibona. Budu li kvalitetni i strpljivi rezultati će nastavljati dolaziti, sve bolji i bolji. Doći će i sponzori poput Ine u još značajnijim razmjerima, doći će i gledatelji, pa na koncu i ta nesretna TV prava.
Može li nas to jednom dovesti do toga da i Hrvatska ima klub u NBA Europe? Zašto ne, samo taj put će biti krvav i dug. I proći će ga samo oni koji će znati učiti od boljih, pa žešće od njih zasukati rukave...
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Inom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....