Kad je splitski košarkaški klub, u osvit samostalnosti, u proljeće 1991. godine, postao treći puta uzastopni prvak Europe, kada je u novu državu ušao kao najbolji klub, malo tko je mogao računati da će na Gripe do proljeća 2004. - dakle, u sljedećih 13 godina - stići samo šest trofeja. Od mogućih, barem ako ostanemo u domaćim okvirima, njih čak 26.
Već je samo to ogromna rupa s kojom se malo tko, a Žuti su im prirasli srcu, mogao pomiriti. Možete misliti kako je onda izgledala suša koja se protezala od te 2004. pa sve do ove subote, kada je Split osvojio prvi trofej, Kup Krešimir Ćosić nakon 21 godine. Kad postavite te brojke u okvir vremena, onda će one, postati sve apsurdnije.
Svašta se tu događalo unutar te 21 godine. Split je bio i na rubu financijskog sloma, pa i na rubu ispadanja, mijenjale su se Uprave, pokušavale su pomoći i nekadašnje legende, ali i razne gradske vlasti, no nekog pomaka, realnog pomaka nije bilo. I sve više je klub postajao talac velike povijesti, ali i nesposoban za izaći iz mediokritetstva u koje je zapao.
U svemu tome pojavila se kao spasonosna injekcija predstečajna nagodba, s kojom je klub mogao izaći iz dugova, pod uvjetima da isti taj servis omogućen od države redovno financira. Na Gripama su se toga ozbiljnije držali nego što je to bio slučaj s Cibonom ili Zadrom, koji su bili u jednakim mehanizmima vraćanja dugova.
I Cibona i Zadar su to vraćanje rata dugova zanemarivali, a pri tome se igrački pojačavali i time bili u poziciji za osvajanje trofeja. Osim u onim godinama kad se u cijeloj priči pojavila Cedevita, s čijim se privatnim kapitalom nitko nije mogao nositi.
Zamah za novo vrijeme
Split je tijekom ove sezone postao i prvi klub koji je kompletno isplatio sve dugove i čiji je račun sada čist. Uspostavio je odnos u kojemu se više ne duguje aktualnoj momčadi, a grijesi razuzdane prošlosti su iskupljeni. Split je stigao u poziciju da postane zdrav klub.
Što on, realno, nije bio od 1991. do danas. Kao što to još uvijek nisu Zadar i Cibona, njihovi glavni rivali. Iz te pozicije osvajanje Kupa u Zaboku mogao biti zamah za neko novo vrijeme, pa i za napad na naslov prvaka, a takav od te 1991. do danas, postoji u klupskim vitrinama samo jedan. Samo onaj iz 2003. godine kad je Pero Skansi odveo momčad u kojoj su bili Dino Rađa, Josip Sesar, Andrija Žižić, Jure Zdovc i tada još golobradi Roko Ukić do titule.
Taj je naslov ipak splet sretnih okolnosti i mogućnosti da Split u drugom dijelu sezone složi nepobjedivu momčad, s obzirom na tadašnje propozicije natjecanja. Prevedeno, bio je to eksces, a ne rezultat pomne strategije koja je mogla trajati duže.
Sada, zbog situacije s čistim računima, to ne bi trebalo biti tako. I Žuti su, baš iz tog razloga trebali ovaj trofej kako bi dobili potvrdu da im se isplatio asketski pristup, za neke i konzervativan, pristup u kojemu se nije išlo iznad financijskih mogućnosti, a u njima je plaćanje predstečajnih rata uvijek bio prioritet.
Sada je Split u velikoj šansi. Zadar je sada prva meta, jer ima kontinuitet osvajanja, pa i momčadi i struke. Ali, Split je tu u prilici jer je i takav Zadar odvojio od prvog trofeja u sezoni, a pri tome ima kud i kamo čišće financije od onih Zadrovih. O Ciboni da i ne govorimo.
Nužan je pad Francuske
Split se, dakle, prvi izvukao iz kaljuže. Sam, u diktiranim okvirima, u kojoj država nije pomogla kao s nogometnim klubovima, nego je ostavila klubove koprcati se u milosti lokalnih samouprava i shvaćanju istih da postoji dugoročniji cilj, osim trofeja koji su trebali pokazati kako su lokalni čelnici i sportski neimari, a takve su se priče redovno zabijale u zid pretjeranih ambicija, bez puno mudrosti.
Zbog svega toga, mogao bih se okladiti da se u budućnosti više neće dogoditi rupa od 21 godine bez trofeja. Žuti su napravili, na teži način, ono što su morali, možda ne prije više od tri desetljeća, ali svakako pred četvrt stoljeća, kad je bilo već svima jasno da će klubovi morati naučiti na neki novi život.
I za Split, i za Zadar i Cibonu, tri naša košarkaška giganta, međutim, okvir u kojem će tražiti svoje ambicije, pa i plasirati se na privatno tržište, što je nužnost, uvelike će ovisiti o ukupnom ugođaju u košarci.
A ona će, pak, dosta ovisiti o jednoj utakmici, o samo 40 minuta koje nas čekaju u petak Jazinama. Pad Francuske je nužan iz mnogo razloga...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....