POSLJEDNJI POZDRAV FRAJERU IZ SIGETA I TRNSKOG Pepsijev Novi Zagreb bio je čista romantika: 'Zamislite kakav smo mi klub kad mi klince trenira Tesla'

Bila je to prva polovica osamdesetih. Ako vam današnji Novi Zagreb izgleda poput oronulih spavaonica, u to vrijeme bila je to skupina živahnih kvartova. U kojima je, doduše, nedostajalo smisla. Iako je postajala ogromna energija.

Jedan klinac iz Dugava, koje su bile na koncu toga što zovemo grad, nešto je ubacivao loptu kroz obruč. Onda je stigao neki striček iz kluba, zvao se Novi Zagreb, pa je osim školskih treninga, krenuo igrati i nešto ozbiljnije. S drugim klincima iz susjednih kvartova. Negdje u to vrijeme upoznao je i tipa koji je, očito je bilo, prestao s košarkom jer se nije više razvijao u visinu, nego u širinu. Izgledao je mitski, bio je ogroman, imao je bradu i neke žive oči. Bio je to, odmah na prvu, čudesan svat.

Onda su kockice počele slagati. Taj bradati imao je i neobičan nadimak, bio je to Pepsi. Alfa i omega kluba koji je tada igrao drugi razred jugo-košarke. Tamo preko Save stanovala je najbolja momčad tih godina izvan Amerike, a zvala se Cibona. Zbog koje se bježalo iz škole, ma zbog koje nisu niti postojali posljednji satovi kad su Dražen i prijatelji lomili europske velikane.

CROPIX

Za koga navijaš?

Preko Save vladao je, međutim, tip koji je znao, po western obrascu, da u gradu ne postoje mjesta za dvoje, čak niti u općini Novi Zagreb, pa je putem nestalo Zapruđe, mrsko svim klincima naslonjenim na Pepsijev klub. Koji je već stanovao u OŠ Krešo Rakić. Današnjoj dvoranu Trnsko, koja je tada lokalnim klincima izgledala poput Madison Square Gardena.

Negdje tada postalo je jasno kako taj Pepsi i nije baš normalan. Bila je neka šira selekcija, nakon koje je pedesetak klinaca odlazilo na intervju frajeru koji je sjedio u stolcu ispod koša. Iznad one brade, povrh semafora, onog velikog, središnjeg u Trnskom - koji, naravno, nije radio, jer ga je ovaj valjda razbio napucavajući u njega nogom košarkašku loptu - te žive oči su fokusirale klince, a za njih je imao samo jedno pitanje. Za one koji su ga shvatili, jer Pepsi nije govorio tako da ga je bilo lako ubrati.

- Za koga navijaš?

Naravno, junaci koji su krenuli s Cibona, a vjerojatno su samo stigli reći “Ci”, odmah su bili potjerani.

- Idi u Cibonu.

Kasnije sam, puno kasnije, pitao zašto.

- Znao sam da Cibonu neću nikada dobiti ako budem odgajao njezine navijače. Promašit će mi zicer na minus jedan u zadnjoj sekundi. Namjerno.

U tim godinama s obje strane Save mogli ste učiti sve što je bilo važno o košarci. Na pravoj strani loptala se velika Cibona, bio je to vrh onoga što je bilo dostupno izvan SAD-a na najvišoj razini. S krive strane Save mogli ste naučiti sve što je u košarci važno, a to vam nitko neće reći. Skup malih tajni.

Da se ne lažemo, Pepsijev Novi Zagreb bio je sve što danas postoji kao romantični pogled na jedan klub. Sumnjam da je ikada pročitao priče o Redu Auerbachu i svim smicalicama kojima su se služili Celticsi, ali je ideja bila ista. Još dok su igrali vani u Sigetu, dok se ta dvorana u Trnskom nije izgradila, teško je svakom sucu bilo doći do javnog prijevoza, jer je morao proći cijeli kvart. Teško, ako se izgubilo. Nestajalo je i struje kasnije u dvorani, vezale su se mrežice na svom košu da lopte protivnika iz njih ispadaju, poneki je sudac znao pronaći izbušene gume na parkingu gdje je ostavio svog limenog ljubimca, a kasnije, kad se ulazilo u Prvu ligu, onda su se dočekivali suci s Kosova, česti i rado viđeni gosti, još na naplatnim kućicama.

CROPIX

Rimac, daj reci Crnom...

Pepsi je pronalazio načina i kad su svi mislili da ga nema.

Imao je klub u kojemu je njegov stan u Sigetu bio i smještaj, svakako hrana nekih igrača, u kojemu mu je mama prala dresove. Bila je to manufaktura, a šarm tog tipa s bradom je privlačio i neke bitne face. Prvo općinske, kasnije i više od toga.

Kad imate neku osebujnu pojavu na čelu projekta, onda u tom projektu ima i osebujnih likova. Uvijek štedljivi Trašo, neobični Čombe, lucidni Pančo, brižna teta Vlasta koja je uvijek imala ispričnice za školu (kod Pepsija je to bio snop ispričnica, bjanko ispričnica sa žigom, pa su iste mogli koristiti i svi prijatelji koji s košarkom veze nisu imali), onda Dragica, doktor Smerdelj, pa čovjek za kojega je Pepsi govorio, “zamislite kakav smo mi klub, kad mi klince trenira Tesla”, i tako to....

Negdje se to potrefi, pa dolaze i slični igrači. Sad smo već u devedesetima, kad u Trnsko, pazite sad, stiže i Barcelona. Što i nije bio neki big-deal, jer su tu već igrali Kukoč i Rađa, Divac i Đorđević, tko je god već do tada tu trebao igrati. Zagreb, tako se već klub zvao u novoj državi, imao je i dalje običaj da uzima sve što nije bilo za Cibonu.

Onaj klinac s početka teksta iz kluba je otišao pred kraj gimnazije, a kad je zatražio ispisnicu, Pepsi je pogledao...

- Kud ćeš ti? U Bullse?

U Peščenicu, tamo su bili frendovi.

I onda se klinac pojavio opet tu, s blokom i olovkom u ruci. Koju godinu kasnije.

- Nisi u Bullsima?

E, tu je počela druga epizoda.

- To je moj sin.

Znao bi reći Pepsi i godilo je. Iako, bilo je tu svega, “niš’ ne kužiš”, a teško je tu bilo i sve shvatiti. Sve to. Jedne je sezone Darko Krunić trpao koliko je trebalo. I igralo se u Splitu. A Krunić nije igrao. Izgubili su, a Pepsi se javio u nedjelju jutro. Kaj je bilo s Krunom?

- Krivo se odbacivao.

?!

- Kad nauči kartat’ belu, onda će i igrat’.

Pazite, to je bilo u vrijeme kad je ista ta momčad sredila Barcelonu. U Blaugrani.

I uvijek je bila u stanju izgubiti od prve petorice naslonjenih na klupski šank.

Da je sve idealno, ne bi valjalo. Jednom se iživcirao i tresnuo nogom reklamu. Kako su to bile one drvene, stare reklame, sve se slomio, a unutarnje drvo zakačilo je, opet on, Darka Krunića i rasjeklo mu nogu.

- Ajde u igru.

- Ne mogu, boli me.

- Kaj te boli? ‘Ko te ozlijedio dok sjediš na klupi?

- Pa ti.

CROPIX

Ili, kad su stigli prvi Ameri. I s njima Davor Rimac, Slavenov stariji brat. Koji je studirao u Americi.

- Crni, Crni, Crni - derao se Pepsi, pa odustao, jer Amerikanac nije razumio.

- Ej, Rimac, daj reci Crnom da mu j.... mater!

Odrastao je u međuvremenu Sesar, nešto ranije Milačić, a Pepsi se počeo baviti sa sladoledima, preko Dimitrisa Itoudisa, svog pomoćnog trenera. Biznis je uvijek bio tu negdje. Biznis koji je, onog, kvartovskog tipa. Ako ste gledali Mućke, to je to, samo na novozagrebački način. Nikada tu nije bilo para. Ljubav je bila košarka. I Pepsi, iako samouk, kužio je tu igru. Košarku, ne biznis. Od govna, da oprostite, a tako je to znalo izgledati u listopadu, već je do Nove godine Pepsi mogao napraviti ukusnu pitu.

I tako iz godinu u godinu. Pa je postao i izbornik. Na štakama, jer tu ništa ne može biti obično. Otišla je “ahilica” na nogometu. Trebao je voditi reprezentaciju na Igrama u Atlanti.

- Kao mali sam htio biti na Igrama.

Dečko iz kvarta nije dospio na Igre. Postavili su Skansija, ali je opet na kratko bio izbornikom 1999. godine i vodio je Hrvatsku na Eurobasketu.

Finale na bijelom konju

Ima ona priča i oko prodaje Josipa Sesara u Cibonu. Preko Save. Kad je Božo Miličević kazao kako ima viziju...

- S jedne strane Giriček, s druge Sesar...

- Trebao bi ti centarfor, kupi i Dražu, da ima tko zabiti glavom.

Draža je bio - Dražan Jerković.

S tom izborničkom epizodom, otišao je i iz kluba. Zagreb je kasnije dospio do nekih trofeja, ali klub nikada više nije imao onaj Pepsijev šarm, Pepsijevu dušu. Imao je Pepsi i ranč, uvijek je volio životinje, maštao o velikim planovima, pa je jednom rekao.

- Sanjam da na finale play-offa uđem u dvoranu na bijelom konju.

I živio je kako je to on znao. Težak za one najbliže, silno zabavan onim površnima u njegovom životu. Na koncu, najteži po sebe.

Klub je umirao, polako ali sigurno, a niti Pepsi se nije osjećao najbolje. Mučio ga je šećer, ali nije izgubio šarm. Slao je pusice bakicama u staračkom domu, a nešto ranije ga je Siniša, najstariji sin, pronašao u bakinom stanu s nekim bakicama. On se ispružio na trosjedu, na boku, u klasičnoj pozi (nekada je tako vodio i treninge ležeći na žutoj strunjači), a one su pričale. Kad je shvatio da su bakutaneri otišli, Siniša je upao u sobu.

- Stari, tko su ove?

- Jehovini svjedoci.

- Pa jesi normalan, kaj si ih pustio doma, šta bi baka rekla?

- Bilo mi je dosadno, ionako ih nisam slušao...

Čuo sam se s Dimitrisom Itoudisom odmah nakon vijesti o smrti.

- Pamtit ću ga samo po veselim stvarima.

I on bi to, siguran sam, htio. Ako želite plakati, a svima nama koji smo bili privilegirani upoznati bliže tu osobnost, moralo se zaplakati ovih dana, nemojte. Ne bi to Pepsi volio.

On je frajer. Frajeri ne plaču. Ne ovi frajeri iz Sigeta i Trnskog. Jedan poseban svijet, danas zaboravljen. Bok Pepsi...