SN/ Arhiva
BURNO SLAVLJE

KRUŠLINOVI DOŽIVLJAJI NAKON PLASMANA NA OI 'Tata je bio u 'kanalu' dva dana'

Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 13. srpanj 2016. 14:11

Filip Krušlin nije na moru.

- Ne volim baš more.

Ajde, ima još netko.
- Planiram s curom na tri dana u Barcelonu. To će mi biti odmor do okupljanja u Svetom Martinu.

Ono, malo rodnog grada da mu se slegnu dojmovi. Nakon što je obrisao suze.

- Teško mi je još uvijek sve to pojmiti. Malo tko je vjerovao u nas, mi smo se potiho nadali. Fakat potiho. OK, bilo nam je jasno da ćemo doći do polufinala jer smo znali da ne možemo izgubiti od Tunisa. Ali onda, sjećam se dobro, igralo se protiv Grčku, a meni je kroz glavu prošla misao, “ej, a što ako doista odemo na Igre?”

I onda se dogodilo.

- Povezali smo dvije prave utakmice. I bilo je to nešto nezaboravno. Nije to kao u klubu, kad sjediš, kad nisi važan. Ono, drago ti je kad se nešto dobro napravi. Ovo je sasvim drukčije. Tu je bilo tko od nas, koji nije previše participirao, mali Arap (Arapović), Šaka (Šakić) ili ja, bio u svakom poenu sto posto. Igrali smo zajedno s njima, bili zajedno, na svakoj lopti. To je taj fluid, koji se na kraju dogodio između nas.

I onda je pukao, suza je suzu stizala. Cijela je momčad skakala, vikala, pjevala na centru Palaolimpica, a Filip Krušlin je prekrio glavu ručnikom i plakao. Kao ljuta godina.


Obiteljska priča

- Sve se nakupilo. Moja karijera, realno, bila je prožeta s više ružnih, nego lijepih stvari. Imao sam stravične ozljede, kad sam igrao za Split, pokidao sam sve ligamente na gležnju, a pukla mi je fibula. Onda sam se borio sa stres-frakturom, morao na još jednu operaciju. Tek sam posljednju sezonu odigrao bez i jedne ozljede. Otkako sam završio juniorski staž.

A sad mu je 27. Upisao je i fakultet, nitko nije znao može li nešto zaraditi kroz sport. Nešto ozbiljnije.

- Ma, to je više obiteljska priča. Svi su završili fakultet u obitelji, nisam htio biti crna ovca. A to je i za mene važno, bez obzira na priču zarađujem li milijune ili nekoliko kuna od košarke.

Bojan Bogdanović rekao je kad je vidio Krušlinove suze da mu je više drago zbog njega što ide u Rio nego zbog sebe. Njih dvojica su isto godište.

- Znamo se od 15. godine, ali postoji jedna zanimljiva stvar. Ovo je bilo prvo natjecanje nakon te 15. godine koje smo odigrali zajedno. Naime, Bojan i ja smo bili na kadetskom EP, koje je igralo 1988. godište, jedino smo nas dvojica bili 1989. godište. Bojan je već bio u Realu, igrao je nešto više, ja manje. Kasnije smo ili on ili ja bili ozlijeđeni kad bismo igrali za mlađe kategorije.


U Riju je sve moguće

Sjeća se što mu je Bojan rekao kad je vidio suze. Bogdanović je emotivac. Velik. Koji to vješto, mostarski skriva...

- Rekao mi je, “sad kad sam vidio da plačeš, draži si mi 400 puta!”

I što sad?

- Sjedim s frendom na kavi i kažem mu, a to ću i sada ponoviti. Nisam imao sreće do sada, imao sam težak košarkaški put, grozne ozljede. Ali sve, baš sve bih odmah potpisao da se ponovi. Ali i da u toj priči bude ovaj Torino, ovaj odlazak na Igre. Sve to Bog vidi i vrati, mora biti tako.

Kako će biti u Riju?

- Stojko Vranković nam je odmah nakon finala kazao da je lakše napraviti rezultat na Igrama, nego na njih doći. Tamo se može dogoditi da od prvih šest utakmica, u skupini i četvrtfinalu, odigraš tri dobre i dođeš u poziciju za medalju. Još ako pri tome izbjegneš SAD, sve je moguće. Uostalom, osim SAD-a, baš sve je moguće. Mi smo nekako više željeli onu skupinu sa SAD-om, ali to na koncu i nije presudno. Ako budemo pravi, a u to ne sumnjam.

Odnio je majicu i dr. Ivanu Bojaniću, čovjeku koji mu se odmah javio nakon Torina, čovjeku koji mu je operirao nogu.

- Znam ga oduvijek, on je frend od starog.

Stari je Željko Krušlin, Kruška. “Divno je biti nekome nešto”. I bivši rukometaš. Je li napokon prebolio što je sin u košarci?

- Ma, normalno da je. Frajer mi se dva dana nije javljao. Bio je “u kanalu” nakon finala...

Linker
27. studeni 2024 23:57