Točno 1812 dana. Toliko će trajati razdoblje između berlinskog okršaja 11. rujna 2022. - kada su finski košarkaši u osmini finala ispratili Hrvatsku s europske smotre - i početka idućeg Svjetskog prvenstva u katarskim dvoranama, koje je zakazano za 27. kolovoza 2027. godine. U prijevodu, toliko će (minimalno) biti duboka rupa između dvije utakmice hrvatskih košarkaša na velikim pozornicama. Poraz od tri poena u Jazinama protiv Francuza, vlasnika olimpijskog srebra, odvojio nas je od šanse za ukrcaj na vlak za EuroBasket, koji je na meniju u kolovozu i rujnu ove godine, ali taj poraz - pomalo ironično - trenutačno je najmanji problem hrvatske košarke. Kvalifikacijske avanture su se zakomplicirale u Sarajevu u potopu protiv BIH (110-90), ali, zagazimo li dublje, krvna slika hrvatske košarke pogoršavala se godinama. Čak i desetljećima. Do neprepoznatljivosti. Iako su navijači opet pokazali da ljubav prema ovom sportu i dalje kola njihovim žilama, nadolazeće će generacije gotovo sigurno imati drugačiji pogled prema sportu u kojemu smo nekoć bili etiketirani kao elita.
Veliko razočaranje
Što dalje? Koji je recept za oporavak? Kako se izvući iz kaljuže? Pitanja su to s kojima smo, nažalost, posljednjih godina morali kontaktirati naše sugovornike. Treneri, košarkaški djelatnici i bivši igrači, uvijek s drugačijim, razočaranim tonom progovaraju o toj temi, a jednako teško je i medijskim snagama, navijačima, svim istinskim zaljubljenicima u radost loptanja pod obručima, koja je odavno prerasla u gorčinu. Pozive smo uputili na desetak adresa, ali dio sugovornika se zahvalio na pozivu, zamolivši da s odmakom, za par mjeseci napravimo detaljniju analizu hrvatske košarke, a pred naše su mikrofone stali Danko Cvjetićanin, Roko Leni Ukić, Krunoslav Simon i Veljko Mršić.
- Svima je jasno da je situacija tragična, poražavajuća. Uvijek smo imali tradiciju i talent na ovim prostorima, ali nismo uspjeli doći do situacije da imamo sustav i svoj stil igre, nego se sve sastoji od zaboravljene košarke u kojoj se malo toga zna. Sve se svodi na individualne akcije, soliranje, a kada nam je takva strategija, onda je sve očekivano. Nažalost, govorimo isto već godinama, događa se uvijek isto, pitanje je ima li netko od odgovornih osjećaj samokritike - priča nam Cvjetićanin, bivši reprezentativac, koji je godinama bio skaut Brooklyn Netsa, a u osobnoj trofejnoj sali ima tri medalje s Hrvatskom: olimpijsko srebro te europsku i svjetsku broncu. Bogatu riznicu titula, kao i bogato reprezentativno iskustvo, tijekom karijere je skupio i Ukić, čija je generacija redovito bila na velikim natjecanjima, a danas bismo taj podvig karakterizirali kao veliki uspjeh...
- Nažalost, rasplet je očekivan nakon poraza u Sarajevu. Neuspjeh je jer prvi put ne idemo na Euro, ali svaki pratitelj košarke zna da se naši problemi ne sastoje u jednom natjecanju, nego već desetak godina stvari ne funkcioniraju. Nemamo kontinuitet velikih natjecanja od razdoblja između 2007. i 2017., a ni tada nismo bili zadovoljni prezentacijama naše košarke, jednostavno se treba napraviti dubinska analiza - kaže Ukić.
U igračkoj koži je, pak, još uvijek Simon, koji brani boje Samobora u drugom rangu košarke, a prije tjedan dana ubacio je 23 poena protiv Mladosti, uz 10 skokova i sedam asistencija. Između njega i Ukića je samo šest mjeseci razlike, pa i on dobro pamti velika natjecanja.
- Ne može se na temelju ove utakmice s Francuskom reći da se sad pogriješilo. Odavno se sve urušilo, izgubili smo klubove, izgubili smo Cibonu, koja je bila glavni pokretač i igrala je Euroligu. U mlađim smo kategorijama u B divizijama, košarkašice su nam u B diviziji, ovo je samo "šlag" na sve to. To je reprezentacija, nije to klub da se može pojačati budžet i kupiti pet igrača. Takva je situacija, najlakše je odustati, ali svi se trebamo dobro zapitati na koji način ići dalje i na koji način se oporaviti, neće biti lako - komentirao je Simon.
Nužne promjene
Dvije i pol godine staža na klupi reprezentacije skupio je Mršić, koji je prošloga tjedna prekinuo "splitsku sušu" i klubu pod Marjanom donio prvi trofej nakon dva desetljeća čekanja, a on smatra da bi se rješenje moglo naći u okretanju prema europskim izazovima.
- Bez obzira jesmo li se kvalificirali ili ne, promjene su nužne kako bismo osnažili klubove i kako bi oni mogli igrati europska natjecanja, Eurokup ili Ligu prvaka, da dobijemo 20-ak igrača kroz te klubove. Uz njih, imali bismo još četiri ili pet NBA igrača, četiri ili pet igrača u Euroligi, i uvijek bismo mogli imati kvalitetan izbor igrača za punjenje reprezentacije. No, to se ne može napraviti preko noći, to treba biti dugoročni projekt, da dođemo do toga kroz dvije, tri godine. Samo tako možemo naprijed, svake godine govorimo da smo pali na dno, ali pokazujemo svake godine da ima i još niže od toga - poručio je Mršić.
Uz neuspjehe muških i ženskih seniorskih reprezentacija, koje su propustile priliku za odlazak na Europsko prvenstvo, situacija nije bajna niti u mlađim kategorijama. Hrvatski košarkaši i košarkašice do 20 godina nalaze se u diviziji B, hrvatski košarkaši i košarkašice do 18 godina nalaze se u diviziji B, hrvatski košarkaši do 16 godina nalaze se u diviziji B, a samo su hrvatske košarkašice do 16 godina u diviziji A. Zabrinjavajuće, alarmantno, poražavajuće.
- To je nezapamćeno. Ne bih htio uvrijediti neku zemlju, ali to je u rangu zemalja koje nikada nisu igrale dobru košarku, poput Luksemburga ili Lihtenštajna, koje nikada nisu imale tradiciju. To je apsolutno nešto za zacrvenjeti se ako sjedite na nekoj funkciji. Kod nas je politika duboko povezana sa sportom, često se dovode ljudi koji su podobni, a ne kompetentni - izravan je Cvjetićanin.
Ukić je, pak, danas trenera kadeta Splita, zbog čega dobro poznaje sustav, a omladinski je pogon, zapravo, i polazišna točka za neke korjenite promjene.
- Ne šokiraju me rezultati mlađih uzrasta jer, kao prvo, imamo problema s kvalitetom. Drugo, imamo problema s davanjem prilika mlađima. Kada pogledamo, u niti jednom našem jačem klubu, zapravo, nemamo mladog igrača s bitnom rolom. Treće, imamo problem s odazivanjem jer su mnogi mladi igrači savjetovani da propuste ljeto u reprezentaciji jer će im individualni rad ponuditi više, što je i legitimno, ali na reprezentacijama i Savezu je da ih motiviraju. To je zatvoren krug iz kojega nitko ne zna kako izaći. Kad bih tražio rješenje, tražio bih ga u klubovima i tražio način kako motivirati klubove da daju priliku mlađima. Na primjer, igrao sam prije šest godina u Levalloisu sa Neal Sakom, startnim centrom francuske reprezentacije, koji je tada imao 20-ak godina. On tada nije znao hodati po ravnoj crti, nije mogao spojiti dva slobodna bacanja, ali je radom, pristupom i ozbiljnošću došao do ovog statusa, Eurolige i mjesta startera u reprezentaciji. Tko zna gdje bi kod nas takav igrač završio. Ako ne možemo dati priliku djeci, nego imamo veterane ili sumnjive strance, onda nema smisla. Treba pronaći rješenje da se taj trend promijeni - detaljno je pojasnio Ukić.
Na tu se priču nadovezao i Simon, koji u drugoj ligi susreće igrače svih dobnih kategorija.
- Ima jako mladih igrača koji su osposobljeni da igraju uopće na tom nivou, nije poanta samo dati igraču šansu, nego dati šansu igraču koji je spreman odgovoriti na neke zahtjeve. Naravno, apsolutno da on ne treba odmah biti formiran igrač, ali mora imati nekakvu bazu da bi se mogao natjecati. To je ključ, moramo početi stvarati igrače koji mogu sa 17 godina igrati u prvoj momčadi, barem na nivou te druge lige - rekao je Simon.
Talenti postoje
Uz sve postojeće i nabrojane probleme, talentirani košarkaši i košarkašice, prema najnovijim trendovima, nerijetko biraju i rani odlazak u inozemstvo. Jasno, uvjeti su bolji, prilike su veće, posvećenost košarci osjetno jača. Ujedno, to je još jedan težak zadatak pred krojačima budućnosti hrvatske košarke, kako te talente zadržati u hrvatskim granicama...
- Imamo talentiranih igrača, ali ponovno dolazimo do klubova, oni moraju biti dovoljno snažni da mogu pretvoriti taj talent u kvalitetu. Moraju imati jake prve momčadi, moraju imati i druge ekipe koje participiraju, gdje juniori igraju viši nivo natjecanja i da tu stasaju. Moramo se suočiti sa sve većim odlaskom velikih potencijala u NCAA gdje imaju vrhunske uvjete za razvoj, a usto mogu i zarađivati novac koji ovdje ne mogu dobivati - zaključio je Mršić.
Na ljeto nam, pak, slijedi novo druženje s pretkvalifikacijama, ovaj put za SP. S Ukrajinom, Slovačkom, Nizozemskom, Danskom i Makedonijom borit ćemo se da otkinemo taj prefiks pretkvalifikacija, a onda nas, nadamo se, čekaju bitke za odlazak na veliko natjecanje, kojega ćemo čekati još najmanje dvije i pol godine. Odnosno, ukupno pet godina. Predugo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....