Iako smo posljednjih dana imali dosta visoku razinu optimizma uoči dvoboja sa Šveđanima, košarkaške kvalifikacije nisu nam baš nastavljene u ružičastim tonovima. Priča da svi danas igraju košarku apsolutno je deplasirana, baš kao i priča o bilo kojem drugom sportu. Istina, bilo je vremena kada su se stanovite skupine sportaša iz nekih zemalja tretirale konobarima ili ribarima. Puno toga se u međuvremenu promijenilo u svijetu sporta i danas je manje onih koji su šokirani bilo kakvim rezultatom, koji se smatra pomalo neobičnim ili čudnim.
Uostalom, kad bih želio biti zloban, mogao bih zaključiti da su i Finci osvojili olimpijsku zlatnu medalju, ali odmah ću pritom dodati da se zlato dogodilo u hokeju na ledu, a Finci tu baš nisu prolaznici kao što su nekad bili u košarci. A danas su toliko dobri da su u stanju pobijediti i Sloveniju i veliko je pitanje što će biti kad se sretnemo s njima.
Za početak, optimizam s kojim smo čekali dvostruki sraz sa Šveđanima nije pao na plodno tlo. Mi smo u užasno velikom zaostatku jer smo jedini s tri poraza u skupini što nam puno toga garantira, ali ne baš i svijetlu budućnost. Na kraju, i Šveđani su pokazali da se košarka igra i kod njih i da nisu samo zvijezde u nekim drugim sportovima poput hokeja na ledu.
Smjena stigla na vrata
Najnoviji poraz od Šveđana nosi zle slutnje, ali mogli bismo reći, pa i priznati, da smo se poput magaraca naučili na batine, a donekle i privikli. Ne tako davno je bio kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Tokiju koji smo organizirali u Splitu, a raspali smo se po svim šavovima i prije nego što je počeo. Omiljeni sport u Hrvata je u traganju za isprikama, a njih je kod nas uvijek koliko hoćete. Bez obzira na sport.
Kada je košarka u pitanju, onda su nam krivi apsolutno svi. Od FIBA-e preko NBA lige, Europske lige ili regionalne lige. Ne postoji netko tko nije barem jedan čavao zakucao u tužnu sudbinu hrvatske košarke, ali ne možemo biti baš toliko licemjerni i reći da su svi za nešto krivi, a mi baš ni za što. Kako god okrenuli, i mi smo jedan dio svoje zle sudbine sami kreirali. Istina je da uvijek postoji mogućnost da se nešto doradi ili popravi u ovim kvalifikacijama, iako nije jasno što i kako, ali siguran sam da vodstvo HKS-a zna u čemu je problem i zna kako će sve to posložiti. Iako, za sada nisu uspjeli posložiti ništa pa ni dogovoriti mogućnost da neki naši reprezentativci odigraju barem ponešto i pokažu da je košarka kod nas doista još uvijek živa.
Nije to, naravno, samo problem košarke i mislim da je deplasirano gurati prst prema reprezentaciji i tražiti krivce. Možemo mi mijenjati izbornike koliko god hoćemo, mogli bismo mijenjati i predsjednike koliko god želimo, možemo sve staviti u ruke Dina Rađe, ali na kraju će uvijek ostati pitanje tko igra u toj reprezentaciji, kako igra u toj reprezentaciji i kakvi su nam konačni ciljevi. I zbog toga ne bismo trebali biti iznenađeni ako se ne možemo ovoga časa nositi sa Slovencima, Fincima i Šveđanima. Na kraju krajeva, Slovenci su za jednu loptu ostali kratki u borbi za finale olimpijskog turnira u Tokiju, a za još jednu loptu ostali su kratki u borbi za medalju.
U mnogo sportova iznenađenja i “iznenađenja” se slažu i više nitko ne pita zašto. Pa nije valjda iznenađenje kada Čeh Jiri Vesely pobijedi Marina Čilića u prvom kolu Dubaiju kada je to isto napravio i Novaku Đokoviću pa onda i Denisu Shapovalova na putu prema finalu. On je samo potvrda ili dokaz, ako želimo biti sarkastični, da ne možeš pobijediti Marina Čilića i onda nakon toga početi gubiti. Ne ide to tako.
Na drugom kraju svijeta, u Acapulcu, vodila se borba za prvog tenisača svijeta i to je unatoč poraza od Rafaela Nadala ostvario Rus Danil Medvedjev. Čini se da je smjena, istina nešto kasnije nego što se očekivalo, stigla i na vrata muškog tenisa. Iako, ako je suditi po briljantnom nastupu Rafaela Nadala i ta će priča još donekle pričekati.
I Đoković još uvijek luta
Istina, Nadal nije u izravnoj borbi za prvo mjesto na svijetu, ali je činjenica da je u srednjim tridesetima još uvijek sposoban ostvariti fantastične rezultate. Prvo je osvojio turnir, jedan manji u Melbourneu, onda je osvojio Australian Open, a sad je pobijedio i Danila Medvedjeva, novog broja 1 svjetskog tenisa. Nadal je na najbolji mogući način otvorio sezonu, a to je onaj dio priče u kojem je Rafa uvijek bio najbolji. Šuti, nemoj prigovarati, igraj i ako se sačuvaš od ozljede opet ćeš biti pravi.
Takva je trenutačna situacija s Rafaelom Nadalom koji ove godine još nije izgubio niti jedan meč, a kako je otvorio sezonu pitanje je na koji način će i kako dočekati Roland Garros. A to je, budimo realni, ono što Nadala najviše zanima jer dosad je već osvojio većinu trofeja. Ima i 21 Grand Slam naslov i tu je u prednosti nad svojim najvećim rivalom Novakom Đokovićem, koji još uvijek luta i ne zna što bi mu trebao biti prvi sljedeći korak. To je možda i najbolji dokaz ili potvrda velike nesigurnosti. Đoković se silno želi vratiti na vrh svjetskog tenisa, ali za sve velike stvari i sve dobre stvari treba puno strpljenja i rada.
Posve je izvjesno da neki to imaju, Rafa Nadal je to uvijek nosio u sebi, a nekad smo i mi puno toga nosili u nekim sportovima i znali smo prihvatiti ono što ide i uz pobjede i uz poraze. Imamo i danas takvih, poput primjerice Filipa Zubčića koji nikada, ali baš nikada neće tražiti krivce okolo po veleslalomskim ili slalomskim stazama, već će se okrenuti sebi i prvo će nešto reći o tome kako je tog dana skijao i u sebi potražiti razlog zašto je završio tamo gdje je završio. A kad je tako, onda ćemo lakše dočekati i prihvatiti poraz ili lošiji rezultat. Dok je tako, onda ćemo lakše dočekati i prihvatiti i poraz u košarci od “tamo nekih švedskih hokejaša” i čekati svoje vrijeme.
Vrijeme koje će, ako jednom opet budemo pravi, doći i na naša vrata. Pitanje je jedino hoćemo li biti spremni ta vrata i otvoriti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....