PIŠE TVRTKO PULJIĆ Bogdanović i Šarić su ljudi zbog kojih se noći i jutra danas čine boljima. I zbog kojih moramo na Svjetsko prvenstvo kako god znamo

Postala je praksa. Nije više ovo vrijeme u kojemu pročitate rezultate NBA lige, pogledate je li tko otišao na 50 poena i tko je sve bio na triple-doubleu prethodne noći.

Ovo je vrijeme u kojemu je realnost ujutro shvatiti da su Bojan Bogdanović i Dario Šarić opet bili među najboljima. U momčadima koje pobjeđuju Cleveland Cavilerse i velikog LeBrona Jamesa. Ili su barem vrlo blizu. U momčadima koje nisu, kako se to posprdno znalo govoriti lani, “fenjeraši” u NBA ligi. Govorili su to i vrlo ozbiljni ljudi omalovažavajući sve što se događa u vremenom današnjem, a veličajući sve ono što je bilo nekada.

A to je nije i nikada neće biti fer.

Bojan Bogdanović drugi je igrač momčadi koje je najveće iznenađenje lige, momčadi kojoj su čak i ozbiljni analitičari predviđali tavorenje na dnu, a mnogi su Indiana Pacerse vidjeli kao momčad koja će prije ili kasnije, a mislili su da je realnije da se dogodi prije, početi tankirati. I hvatati što je moguće bolje poziciju za NBA draft 2018. godine.

Indiana Pacersi danas su, barem dok ovo pišem, uoči utakmica koje će se odigrati između nedjelje i ponedjeljaka, peta momčad Istoka.

A tu je, otprilike, lani bio Washington, u koji je najbolji Hrvat Bojan Bogdanović stigao i bio šesti igrač, čovjek za ući s klupe. Ne drugi igrač, drugi strijelac, što je danas u Pacersima i u tretmanu u kojemu odlazi na klupu samo da bi predahnuo.

Najbolja uloga

Proces u kojemu se nalazi Philadelphia već sezonama, počeo je napokon davati. Dario Šarić je tu silno važan. On je vezivno tkivo momčadi, onaj bez kojega se ne može, lijepilo s kojim svi suigrači postaju bolji. Ne zato što će on staviti najviše, ne zato što će on skočiti najviše, ne zato što će on najbolje odigrati obranu.

Samo zato što je on uvijek tamo gdje treba biti. I zato što se u toj ulozi najbolje snalazi. Uloga u kojoj će i sutra u hrvatskoj reprezentaciji davati najviše.

Sixersi imaju Joela Embiida, kojemu je nekidan DeAndre Jordan dobro spustio u međusobnom prepucavanju, “što da kažem o čovjeku koji ne može odigrati utakmice dvije večeri uzastopno”. Pa Embiid nije mogao igrati s Cavsima u noći sa subote na nedjelju. Prije toga Dario Šarić je morao propustiti drugu utakmici u dvije sezone, jer je na treningu dobio po očima, morali su ga krpati, dobio je pet šavova na kapku. I bio je upitan za Cavse i LeBrona. A on nije upitan. Nikada nije. Iako je morao na teren s naočalama. A nije bilo Embiida.

Igrač koji se nameće

I odigrao je sjajno. Svestrano, poput lijepila. Cavsi su, doduše, slavili, jer nije išlo bez Embiida.

Dario Šarić ima iza sebe sezonu koja je bolja od prve, ne samo po brojevima u ovom uvodnom dijelu sezone, nego i u tome koliki znači njegov doprinos u momčadi koja više nije vreća za napucavanje, nego postaje ozbiljna snaga nekog novog NBA poretka.

Bojan Bogdanović igra i svoju četvrtu sezonu bolje nego je to bila ona prethodna. U svakoj svlačionici, a tri ih je promijenio do sada, Bogdanović vrlo brzo postane čovjek koji se nametne. I koji igra. Iz godinu u godinu sve bolje.

I priznajte, iskreno, jeste li očekivali da će Bogdan Bogdanović imati bolji start u NBA od Bojana Bogdanovića? Došao je u NBA s naslovom klupskog prvaka Europe, svim reprezentativnim uspjesima Srbije i tretmanom najbolje plaćenog rookieja ikada. U klub u kojemu je gazda Vlade Divac. I koji je rupa, koji tavori na dnu Zapada. A Bogdan nije niti u petorci, štoviše, brojevi su mu otprilike isti kao Bojanovi kad je stigao u Netse. U kojima je odmah bio u petorci. Zajedno s “nekakvim” Deronom Williamsom, Brookom Lopezom, Kevinom Garnettom ili Joeom Johnsonom. I zabijao je isto kao Bogdan sada, koji ima u svom klubu tek Zacha Randolpha koji je na toj - ili ipak nije niti on - razini.

Bojan je snajper, a Dario je može i kao “snajper”. Ljudi zbog kojih se noći i jutra čine boljima. I zbog kojih moramo na SP. Kako god znamo.