Plava zastava ponosno se njihala na jednom balkonu u Novom Zagrebu. I nije bila jedina, bilo ih je tisuće. Bilo je sve toplije, mrak je kasnije stizao, pa i ukoliko bi vas tih dana uhvatila redukcija struje, niste morali do kasnijih sati paliti svijeće da biste se vidjeli po stanu. Čekalo se u redovima ispred špeceraja, čekala se Dinastija, svakog dana bi stigao neki hit za kojega tada niste niti bili svjesni da će se u godinama nakon toga pretvarati u opće mjesto. I bili smo svjedoci velikog sporta.

Klincu koji ga je tek tada upoznavao, a učenje o životu još će pričekati, zvučalo je nestvarno kako je Dinamo čekao 24 godine, jer to je bilo gotovo četvrt stoljeća, baš taj dan. Nemam pojma da je to bio baš 2. svibnja, isti datum koji je negdje u kutu otisnut i na ovoj stranici. Ali, 40 godina kasnije. Kužio sam, zapravo i tada da je to nekaj strašno veliko. Iako, sjećam se i da je nešto ranije od Budućnosti i Cicinog leta za mršavih 1:0 prava eksplozija nastala na tekmi protiv Želje, kao da je i to ludo proljeće krenulo u gaženju Zvezde sa 3:0. Ćiro je lomio protivnike u prvom poluvremenu, tko se tu provukao, imao bi još neke šanse. Tako je to tada bilo...

Reklama socijalizma

U to vrijeme, ispalo je, a kako godine prolaze mit postaje sve veći, Zagreb je bio sportska metropola. Još nešto ranije od tog početka svibnja Cibona je postavila Zagreb na veliku mapu košarke na ovim prostorima, sporta koji je emitirao u to vrijeme dvostrukog prvaka svijeta, ali i olimpijskog pobjednika samo dvije godine ranije. Bio je to prvi naslov prvaka Cibone. Usput su slavile i košarkašice Montinga, ali i odbojkaši Mladosti. Dom sportova je bio prilično nov, Dinamov stadion je izgledao kud i kamo pitomije nego danas, ali je realno infrastruktura grada, koji je grabio prema milijuntom stanovniku, bila očajna.

Sportske infrastruktura u Zagrebu godinama nije obnavljana

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Na tom zamahu se Zagreb - i to je najveća podvala središnjoj državi - posve obnovio za Univerzijadu, koja je održana pet godina kasnije. Realno nevažna sportska priredba kakva je Univerzijada bila i tada, prije toga, ali i danas, pretvorena je (svi današnji PR gurui trebali bi učiti na tom primjeru) u male Igre. Zagreb se izgradio, Zagreb je dobio svoje sportske terene, uređeni centar grada, Zagreb je iz redukcije i mraka učas postao blještava reklama socijalizma ili onoga kako je taj sustav trebao izgledati na ovim meridijanima i paralelama.

”Sa srcem punim hladnih kristala, mi smo sijali u srcu sivog grada, sa srcem punim hladnih kristala mi smo sijali kao reklama. Boje su u nama.”

Pseudoprofesionalizam

Osamdesete su završile, Hrvatska je postala samo svoja, stigao je i rat, a Zagreb kao prijestolnica, preuzeo je u sportu primat u državi koja je bila više centralizirana nego smo to svi skupa željeli. Pa i mi iz Zagreba. U tome, recimo, između ostalog treba tražiti i razloge zašto su neke Dinamove titule proslavljene samo uz politički aparat, rodbinu i prijatelje. Nije se to niti nama baš dopadalo. Iako su pobjeđivali oni s kojima smo odrastali.

Zagreb je, međutim, iako se dizao, iako su svima bila puna usta sporta i brige za njega, a svodilo se to uglavnom na slikanje nakon nekih trofeja, sportski kopnio. Dinamo je, doduše, na samo svoj način, vjerojatno nikad ponovljiv, uspio napraviti i svoje europsko ime, a cijeli ostali sport u glavnom gradu trenutačno vrluda po tankoj liniji između amaterizma i pseudoprofesionalizma.

Infrastruktura je zapela u osamdesetima, pa sada izgleda još i gore nego one 1982. Prije 40 godina. Dinamov stadion svakako izgleda jadnije, Dom sportova također, a Cibonina dvorana, koja je ponijela ime Dražena Petrovića - prvog i jedinog sportaša kojega je, nešto kasnije od te 1982., Zagreb nosio na rukama - posve je nefunkcionalna za današnje vrijeme i potrebe profi-kluba.

Nećemo se lagati, ovo sada ništa ne vrijedi. 40 godina kasnije, u danima kad se prisjećamo velikog sporta ovoga grada, bilo bi mudro da se politika ostavi priča, da ništa ne govore. Jer, evo nas, 40 godina kasnije i komercijalno se leti na mjesec, voze se automobili bez vozača, a u Zagrebu, u srcu Europe, možete ozbiljno naje*ati ne ako, nego kad popusti tribina.

Ima vremena. U sljedećih 40 godina.