U MASKIMIRU DO LJETA

Alen ostaje unatoč visokoj ponudi, Halilovići stavili veto na transfer u Tottenham

Piše: Alen LesičkiObjavljeno: 14. kolovoz 2013. 00:21

Obitelj Halilović nije dala svoj blagoslov za Alenov transfer u Tottenham! Opet! Unatoč višesatnim pregovorima koji su se u utorak vodili u uredu Zdravka Mamića, otac Sead nije popustio. Obje strane rastale su se uz stisak ruke i dogovor da će uzeti «time out» do slijedećeg tjedna.

A svi preduvjeti su bili ispunjeni. Tottenham je prošli tjedan aktivirao ponudu za Halilovića. Spursi su spremni platiti 15 milijuna eura odštete i određene bonuse koje bi cifru zaokružile na dvadeset, a Alen je trebao dobiti višegodišnji ugovor s pristojnom plaćom.

I dok je Dinamo pristao, obitelj Halilović nije bila impresionirana milijunima. Unatoč višesatnom uvjeravanju, Sead je rekao Mamiću da će pričekati sina da se vrati iz Lihtenštajna te s njim razgovarati. Razlog se krije u želji obitelji da Alen ne igra za rezerve Tottenhama, a ne pristaju niti da ostane na posudbi u Dinamu jer drže kako Alen stagnira pod Krunom Jurčićem. I to je Sead jasno rekao Mamiu na sastanku u utorak.

Tako je trener Dinama konačno dobio na težini, ali u negativnom smislu. Aduti Seada Halilovića su Jurčićevi potezi...

- Ako se Kruno Jurčić ovako ponaša prema Alenu dok je 'mali' igrač Dinama pod ugovorom, kako će tek biti ako potpiše ugovor s Tottenhamom i ostane u Maksimiru na posudbi. Neće ga biti niti na mapi – tumači nam dobar poznavatelj prilika u Dinamu i otkriva kako se Sead i Kruno više niti ne pozdravljaju. Navodno mu je tata Halilović jako zamjerio pokazivanje mišića u poluvremenu utakmice sa Zadrom.

'Previše soliraš i igraš privatne utakmice. Od tebe nikada neće biti igrač', grmio je Jurčić na najmlađeg u svlačionici. Sličnu porciju su dobili Čop i Kramarić. I dok su napadači progutali knedlu, svjedoci tvrde da je Alen Halilović u suzama napustio svlačionicu i drugi dan razmišljao hoće li uopće otići na trening. Ipak, Alen je otišao i – ponovno dobio bukvicu.

Ne ulazimo u Jurčićeve razloge, ali zdrav razum govori da bi ipak trebao biti senzibilniji prema Haliloviću, ako zbog ničeg drugog onda zbog njegovih godina. Umjesto toga, Jurčić mu minira samopouzdanje. Protiv Hrvatskog dragovoljca ga je ponovno zamjenio u poluvremenu, iako Halilović nije bio niti bolji niti lošiji od ostatka. A ako ga mijenjaš protiv Zadra i Hrvatskog dragovoljca već u pauzi, kakvu poruku šalješ igraču?

Možda je najbolja paralela maksimirske zbilje ona s Lokomotivom koja je postala uzor za dobru atmosferu. Na nedavnoj utakmici u Puli, Petar Mišić je do 85. minute bio jedan od najslabijih aktera na travnjaku Alda Drosine. Nije ga išlo, ali Ivkoviću nije padalo na pamet da ga mijenja. Ostavio ga je i kada je Križman zabio gol. I onda se Mišić probudio i u tri minute zabio i asistirao za preokret. Povjerenje je vratio s kamatama. Naravno da Lokomotiva nije isto što i Dinamo, ali zdrava relacija trenera i svlačionice je preduvjet svakog uspjeha.

A Jurčić nije samo u permanentnom konfliktu s tribinom već i sa vlastitom svlačionicom. Danas je to bio Halilović, sutra će biti Antolić, Kramarić, Beqiraj... Dobra atmosfera koju je brižno njegovao Ante Čačić je iščezla unatoč dobrim euro rezultatima. A možda da netko postavi pitanje zašto Tomi Ivkoviću njegovi igrači pjevaju kada se vraćaju s utakmica, a Jurčić “svoju” pjesmu nikako da dočeka, iako je u Maksimiru već treći put...

Linker
26. studeni 2024 10:22