Bilić: Hrvatski navijači su ludi! Čini mi se da je manje stresno voditi Real nego Hrvatsku

Web-stranica Međunarodne nogometne federacije (FIFA) donosi intervju s hrvatskim izbornikom Slavenom Bilićem koji govori o bronci na SP-u 1998., porazu od Turske na Euru 2008., odnosu s medijima...

Novinar u uvodu ističe kako se Bilić razlikuje od većine današnjih trenera po tome što ne skriva svoje emocije. “Strastven” je riječ kojom se opisuje osobnost hrvatskog izbornika.

- Bio sam pun vatre i strasti kao dijete, kao igrač i sada sam kao trener. Ne možete cijeli svoj život posvetiti sportu ako niste ludi za njim. Ponekad mislim da sam neobičan, ali onda pogledam druge koji se rade iste stvari kao i ja i pomislim: ili sam ja normalan, ili su svi oni također ludi - uz smijeh je istaknuo Bilić, dodavši:

- Ljudi misle da izbornički posao zahtijeva samo povremeni rad. Ali, ja radim 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Stalno čitam, razgovaram s igračima, analiziram suparnike. Ali to je idealna situacija: radiš nešto što voliš i možeš time uzdržavati svoju obitelj.

Zamolio je novinar Bilića da se prisjeti poraza od Turske u četvrtfinalu Eura 2008. kada je Hrvatska povela u zadnjoj minuti produžetka, a potom primila gol u posljednjim sekundama i naknadno ispala nakon jedanaesteraca.

- Ah, ta utakmica! Najprije sam bio ljut na suce jer mi nisu dozvolili da napravim zamjenu. Nakon toga sam razgovarao s igračima i pokušao ih uvjeriti da još uvijek imamo jednake šanse za pobjedu na jedanaesterce kao i Turci. Ali, oni su bili toliko utučeni i duboko šokirani da ih jednostavno nisam uspio mentalno podići. Iskreno, ne znam bi li ikome to uspjelo, svi smo bili tako uništeni.

Mislite li da vaša sadašnja momčad može ponovno dosegnuti te visine?

- Trebala bi. Nadao sam se da će se to dogoditi na Svjetskom prvenstvu ove godine, ali ostali smo bez njega. Ali, s obzirom na mladost moje momčadi, mislim da još uvijek nismo ni blizu svome vrhuncu. To bi se trebalo dogoditi na SP-u u Brazilu 2014. Naravno da će biti promjena, neki će doći, neki otići iz reprezentacije. Ali, unutar dvije godine ćemo biti u zavidnoj poziciji, a za četiri godine još i više.

Sasvim sigurno ste dobro startali u kvalifikacijama za Euro 2012...

- Sretni smo trenutnom situacijom, imamo dobre šanse za plasman na EP. Ako usporedite našu sadašnju skupinu s onima u prethodnim kvalifikacijama za Euro i za SP, na papiru se čini lakšom. Ali, bilo bi glupo da se zanesemo jer se tu ne radi samo o nama, Grčkoj i Izraelu. Tu su i Latvija i Gruzija koje će se boriti, tako da nas čeka težak rad.

Reprezentacije s Balkana su na posljednjim trenucima pale u ključnim trenucima. Što je razlog takvoga trenda?

- Ljudi tvrde da je to stvar psihe, ali nisam siguran. Na primjer, govorilo se da mi nismo bili mentzalno jaki u utakmici protiv Turske, ali zapravo je njih pomilovala sreća u zadnjoj minuti. Ljudi govore da se to Italiji nikad ne bi dogodilo, ali pogledajte kako su oni izgubili od Slovačke na SP-u. Ili pomislite da se to nikada ne bi dogodilo Nijemcima, ali sjetite se kako je Bayernu izgubio od Manchester Uniteda, primivši dva gola u sudačkoj nadoknadi u finalu Lige prvaka 1999. Postoji psihološki faktor, ali i sreća igra važnu ulogu.

Biste li se složili da je zadnja istinski prava hrvatska reprezentacija bila ona čiji ste i vi bili član, u Francuskoj 1998.? Što vas je činilo posebnima?

- Imali smo pravi karakter. Ali, kad smo već pričali o sreći, imali smo bolju momčad na Euru 1996., a ispali smo od Nijemaca u četvrtfinalu (2-1). I igrali smo u toj utakmici bolje nego 1998. kad smo ih pobijedili 3-0 u četvrtfinalu. Oni su bili bolji u prvom poluvremenu, ali nisu mogli zabiti. A ono što nas je činilo posebnima je bila naša osobnost. Nismo igrali u najvećim svjetskim klubovima, ali smo imali važne uloge, nosili smo odgovornost u svojim momčadima. Svi smo bili karakterni, bilo smo prijatelji i vođe na terenu i izvan njega.

Možete li imati takvu situaciju u današnjoj momčadi?

- Ne baš jer svaka je generacija drugačija. Ali dobra je stvar s hrvatskim nogometašima da, koliko god novaca imali i u kakvim god klubovima igrali, vole svoju zemlju i uvijek žele igrati za reprezentaciju. To je naša velika prednost.

Mnogi treneri tvrde da ne obraćaju pozornost na medije. Čitate li vi novine?

- Naravno da ih čitam, ali ne svakodnevno. Nisam opsjednut njima, niti je to prva stvar koju napravim ujutro. Radije provodim vrijeme s prijateljima ili djecom. Ne bojim se medija, štoviše cijenim konstruktivnu kritiku. Hrvatska je mala zemlja i znam tko je iza svakog komentara koji pročitam. Ne dira me to, a moja tajna je nešto što nazivam svojim “krugovima”. Ja sam šef, a oko mene je krug koji čine moji pomoćnici Robert Prosinečki i Aljoša Asanović i moj PR agent. Zatim je tu sljedeći krug koji čine moj brat i skupina dubokih mislilaca, pa sljedeći koji čine treneri, pa moja obitelj. Ako su krugovi jaki, nitko ih ne može slomiti.

Ipak, mora biti teško u zemlji u kojoj su navijači i novinari tako strastveni prema reprezentaciji.

- Ludi su! Razina stresa je ogromna, katkad mi se čini da bi bila manja da radim u Real Madridu. Ali, tako je to jer vodim svoju zemlju, a kakva je to zemlja! No, ne mogu se žaliti, svi to prolaze. Završit ću s jednom anegdotom. Neki sam dan išao kupiti pizzu i dok sam čekao, sreo sam prijatelja kojeg nisam vidio godinama i koji radi kao dostavljač u restoranu. Pitao me mogu li mu dati posao jer na sadašnjem se više ne može nositi s pritiskom, mora sve dostaviti u 30 minuta, juriti kroz crvena svjetla, nositi se s bijesnim mušterijama... U takvim situacijama shvatiš koliko si sretan što imaš ovako divan posao.