BORBA ZA BIJELE ‘Naš Hajduk’ traži koncesiju kako bi političare maknuli iz kluba

Klub je živo tkivo; njegovu krv i meso čine oni koji se s njime poistovjećuju, kojima on znači nešto bitno u životu. Sama riječ po definiciji je udruženje ljudi koje veže neki zajednički interes. Klubovi - bilo sportski, bilo ikakvog drugog predznaka - pokrenuti su zato da bi oko sebe okupljali i predstavljali zajednicu iz koje dolaze. Najprije lokalnu, a onda i one koji su se pronašli u onome što se na podsvjesnoj razini percipira kao sustav vrijednosti pojedinog kluba.

Maribor kao primjer

Svi naši nogometni klubovi izrasli su na identitetu, odricanju i lokalnom ponosu - na zajednici, a ne na novcu, glamuru i trgovini. Nijedan od njih nikad neće biti “atomski” i moći se mjeriti s multinacionalnim korporacijama koje danas vladaju nogometom, ali moći će im ponekad zagorčati život, kao što to ove sezone radi Maribor. Jedini uistinu održivi put razvoja za takve klubove je održavanje i jačanje spona sa zajednicom - članovima i navijačima. Ako je ta veza slaba i ako klub otuđi zajednicu oko sebe, dugoročno može opstati samo uzgojem igrača za prodaju i uz pomoć Uefinih poticaja. Navijači i članovi su jedini stvarni kapital koji klub ima - na njih može računati da će kupovati ulaznice i klupske proizvode i podržavati momčad čak i kad joj ne ide, pod uvjetom da klub doista doživljavaju kao svoj… Jer navijači nisu mušterije; oni, zapravo, jesu klub.

Ono što se zadnjih godina događa u Hajduku upravo je ulaganje u spone sa zajednicom iz koje je taj klub potekao te jačanje svijesti o Hajduku kao zajedničkom dobru. Zato se klub danas može pohvaliti stalno rastućom brojkom od oko 11.000 članova i brojem pretplatnika daleko većim od prosjeka gledanosti ijedne druge hrvatske momčadi. Otkako su krajem 2011. među članstvom provedeni prvi demokratski izbori za Nadzorni odbor, Hajduk posluje sasvim drugačije od svih drugih klubova HNL-a, pa i drugačije nego 99 posto poslovnih entiteta u Hrvatskoj: ne samo posve transparentno sa svima dostupnim financijskim izvješćima, nego i na načelu izravne građanske (članske) participacije u demokratskom procesu.

Podrška navijača

Takvo nešto, drugdje sasvim uobičajeno (jer na članskom demokratskom načelu posluju i, primjerice, Bayern, Real Madrid, Barcelona), kod nas nailazi na ogromnu dozu sumnjičavosti i nerazumijevanja. “Nehajdučki” puk na hajdukovce gleda gotovo kao na neku sektu, jer ne samo da nastavljaju podržavati svoj klub i u vremenu dok je slab, siromašan i u rezultatskoj krizi, nego njihova podrška još i raste praktično iz dana u dan. Priče o tome kako “ulica vodi klub” i kako “nema tu sreće bez jednog gazde” posebno su simptomatične za društvo koje još uvijek ne razumije osnovna načela demokracije i tržišnog gospodarstva, iako u njima nominalno živi već četvrt stoljeća.

Kad se kaže da ulica vodi klub, to je ona ista “ulica” koja na izborima izabire vlast - vlada li onda ulica i državom i gradovima?

Hajduk je prije svega klub Splita, zatim Dalmacije, a zatim i svih onih koji ga doživljavaju kao svog, bez obzira gdje se nalazili. No, većinski paket u rukama je Grada Splita i slijedom toga on bi trebao upravljati klubom.

Na rubu gašenja

S druge strane, Hajduk je u teško stanje dospio upravo upravljanjem pod skutima Grada, kad su ga uprave i nadzorni odbori imenovani po političkom ključu već dvaput doveli do ruba gašenja. U rukama politike Hajduk je bio sredstvo prelamanja koalicijskih dogovora, uteg kojim se pokušavala postići ravnoteža moći i utjecaja. Sve do 2011., kad je Grad praktično digao ruke od Hajduka (nakon što mu upravljači postavljeni po političkom ključu katastrofalno neodgovornim upravljanjem nagomilali dugove), postigao dogovor s udrugom “Naš Hajduk“ i prepustio joj pravo izbora sedam članova Nadzornog odbora iz redova Hajdukovih članova.

Ono što udruga “Naš Hajduk“ sada traži, predlažući da joj se dodijeli koncesija na upravljačka prava koje Grad Split posjeduje temeljem vlasništva nad većinskim paketom dionica, zapravo je samo formaliziranje već postojećeg i važećeg dogovora na dulje vremensko razdoblje.

Traži se investitor

To znači da bi članovi Hajduka - a članstvom u klubu se postaje i član udruge “Naš Hajduk” i i dalje demokratski birali članove nadzornog odbora. Grad bi dalje držao sva vlasnička prava, pravo na dividendu ukoliko se posluje s profitom, ali i pravo na prodaju vlastitog vlasničkog udjela ukoliko se ukaže zainteresirani investitor.

Takvim aranžmanom Grad ne gubi ništa osim mogućnosti da funkcijama u Hajduku manipulira u političke svrhe, što se dosada umalo pokazalo kobnim za klub. Klub time više ne bi ovisio o dobroj volji političkih struktura, što je uteg koji je svakoj dosadašnjoj upravi visio za vratom.

Dakle, osnovno pitanje je - želite li koristiti Hajduk u političke svrhe ili prepustiti upravljanje onima kojima je najviše i iz nesebičnih pobuda stalo do dobrobiti kluba? Odgovor bi morao biti lagan.