Ima li momčad Dinama karakter za “spasiti stvar”? Ima li tu igrača koji mogu biti lideri, vođe, koji mogu pokrenuti momčad? Kad bi se analizirale posljednje dvije utakmice sa Slavenom Belupom i Lokomotivom, onda bi se moglo zaključiti da ovi igrači ne bi mogli podići ni mrtvu mačku s ceste...
U cijeloj toj priči oko Dinamove momčadi sad se više ne može govoriti o taktici, o standardizaciji momčadi, automatizmima u igri, ozljedama, kartonima... Dinamovi igrači su u stanju koje bi neutralnog promatrača moglo navesti na razmišljanje da ne žele biti prvaci!? U njihovoj igri nema “e” od energije. Pa onda, recimo, Lokomotiva izgleda kao Real Madrid u odnosu na Dinamo.
Poput mlakonja
Metaforički kazano, svlačionicu treba “razmontirati”! Na način da netko podigne glas, udari šakom o stol. Ili da se čak igrači međusobno posvađaju, kažu jedni drugima u lice što misle. Jasno, prvo to treba napraviti trener Jurčević, prvo igrači trebaju reagirati na njega, kao što, recimo, igrači Rijeke reagiraju na Matjaža Keka.
Jeste li primijetili, kad god Kek podvikne nakon neke utakmice, javno se obruši na svlačionicu, Rijeka u sljedećoj utakmici odigra kao da je puštena s lanca! To treba Dinamu, snažni verbalni poticaj, mnogo razgovora, žestine, odlučnosti! U završnici sezone nema više vremena za uvježbavanje akcija ili tranzicije igre, vježbanje brzog protoka lopte, smišljanje opcija za napad na organiziranu obranu, poboljšavanje konekcije između igrača... Dinamo ovo mora dobiti na mišiće! Žestokim i agresivnim pristupom, a ne stavom melankolične tinejdžerice. Baš su tako, poput mlakonja, djelovali u posljednje dvije utakmice.
Nekako nam se čini da bi kapetan Arijan Ademi trebao biti taj lider koji može pokrenuti momčad. Njegova izjava nakon utakmice s Lokomotivom u kojoj je kazao “ili ćemo razbiti Rudeš, ili smo izdajice” na tom je tragu. Mora mu se priključiti još netko. Recimo Soudani, koji ima autoritet među suigračima.
Reakcije Doumbije
Ipak, kad govorimo o karakteru i kvaliteti kadra, moramo spomenuti i odgovornost sportskog direktora Marijana Vlaka. Naravno, ako je on taj čija je uvijek zadnja kad se radi o dovođenju igrača. Jer u Dinamu to neće uvijek biti slučaj. Kad se dovode igrači koji se uglavnom predstavljaju kao pojačanja, onda oni i moraju biti pojačanja. Nadalje, osim njihove pretpostavljene koncepcijske vrijednosti za momčad, vrlo je bitno kakvi karakteri dolaze u svlačionicu. Kad smo, recimo, vidjeli reakcije Doumbije na ogledima s Slavenom Belupom i Lokomotivom, ono njegovo trčkaranje dok mu igrači koje treba markirati kao defenzivni vezni bježe i odlaze u Dinamov šesnaesterac, zapitali smo se ima li taj čovjek bilo kakvu odgovornost prema poslodavcu, je li on tu došao samo zaraditi novac ili pak barem voljom i htijenjem - kad je već u drugim segmentima limitiran - pomoći momčadi? O Lecjaksu nećemo previše, za njega ne možemo kazati da se ne trudi, da ne želi, ali nam se čini da on jednostavno nije kvaliteta dostojna Dinama.
Jedinstvena situacija
Pa kad se još na sve nadoda činjenica da su neki dečki već otišli ili su pred odlaskom (Sosa i Ćorić), pa ih se logično čuva od mogućih ozljeda, s tim da je Sosa lakše ozlijđen, te da neki žele otići ako mogu već ovog ljeta (Benković i Soudani), onda je ta priča oko rostera koji bi sad trebao pokazati zajedništvo i čvrst karakter još kompliciranija.
Naravno u priču oko karaktera igrača, mora se navesti da oni igraju u zaista jedinstvenoj situaciji u kojoj ih gleda mizerno mali broj ljudi, u kojoj uopće nemaju pravu navijačku podršku. Bore se za naslov, a onda ih dođe gledati 500 do 1000 ljudi. To mora biti strašno deprimirajuće. No nije alibi, s tim moraju živjeti i naviknuti se, dobro su plaćeni za to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....