Jedan od najdražih mi intervjua imao sam Johanom Cruijffom. Nakon novinarskog dijela, ostali smo u neformalnom druženju, koje je zapravo bila njegovo predavanje što je nogomet. Sat kao najbolja lekcija. Ljudi svjetske razine nogometa, takve karizme, izvorište su znanja, vizija i osobito važno, odlučnosti da ih provedu. Što proizvodi animozitete. Zato ih se slavi kad pobjeđuju, ali ih se najviše blati u neuspjesima. Sudbina im je da nedorasli tipovi na njima snaže svoje ime.
- To je neizbježno kad si bio lider uspješnih era. Sve ispod tih razina, opravdano ili ne, odmah te ocrne. U velikom klubu sve puno snažnije odjekuje. I uspjeh, a pogotovo neuspjeh. Jedina sigurnost je da će se izmjenjivati te faze. Ako to ne možeš prihvatiti, ne baviš se time.
Cruijff je bio inovator, kao igrač simbol mijena na terenu, pa kao šef struke Barcelone. Kad više nije htio prihvatiti da mu stalno podmeću i medijski ga satiru, odlučio je prestati s trenerskim poslom.
U naslijeđe je Barceloni ostavio najvažniju stvar - identitet kluba! Njegove su bile vizije La Masije, stvaranje talenata po jasno zacrtanom stilu igre za sve kategorije. Prilagodba epohalnim promjenama je bila logična, ali temeljno (ofenzivno) stil igre ostaje isti. Kao i ponašanja. Na toj osnovi je Barcelona postala subjekt kakvim ga se danas doživljava, neovisno tko je vodi i kojoj filozofiji nogometa je pripadao. Faza odmaka od toga, u proteklih desetak godina, kada se trošilo kao pijani milijarderi, umalo je klub odvela u stečaj i dobro je došla opomena kako se ne smije funkcionirati. Sada se resetiraju i vraćaju “korijenima”, odnosno postulatima koje je nizozemska pamet (Michels, Cruijff) odavno etablirala kao osnovu uspješnosti...
Ajax je prva ljubav Johana Cruijffa. Igrački vrh svijeta, kasnije u različitim fazama struke i rukovođenja uglavnom turbulentna. Model Barce dijelom je proizlazio iz modela proizvodnje igrača Ajaxa. Koji je bio svjetski uzor do epiloga slučaja Bosman. Ukidanje odšteta je potpuno poremetilo taj klub, jer su se novi odnosi poklapali i s najezdom bogatuna s raznih svijeta koji su se upleli u europski nogomet i drastično ga promijenili. Ajax više nije imao snagu stvaranja zvijezda, s kojima će ostvariti rezultat i onda ih višestruko prodavati. Nije imao Ajax ni snagu ulaganja da kupuje tuđe zvijezde i onda prati natjecateljski, i financijski, novi nogometni establišment. Činili su sve “malo ovako, malo onako” i na kraju izgubili identitet, snagu i dakako profite. Prije nekoliko dana objavljeno je da Ajax dijeli otkaze višku zaposlenika (pedesetak), smanjuje se potrošnja, više se neće kupovati skupe igrače, a plaće će se prilagoditi standardima Euro lige, a ne Lige prvaka. Ajax ne može pratiti šeike, američke fondove, oligarhe i ine ulagače, ali može se na(d)metati izvornim znanjima i stvaranjem novih vrijednosti kako su to sjajno činili u ne tako davnoj povijesti...
Dinamo je dva desetljeća drmao HR nogometom. Doslovno, na terenu i u upravljačkim utjecajima.
Bilo je tu svega, i kvalitete i mućaka, i nametanja i podmetanja drugima, podređivanja sebi. No, nitko ne može osporiti natjecateljske domete, selekciju koja je donijela najveće vrijednosti i za reprezentaciju i količinu senzacionalnih dimenzija transfera. Taj Dinamo, i ta sustav funkcioniranja u HR nogometu je prošlo svršeno vrijeme. Zato se taj tip djelovanja (autokratski) ne može ponoviti, i ne bi bio ni uspješan kao prije.
Dinamo je lani osvojio naslov u završnici epohalne promjene upravljanja. Uspio je to bez javnih osporavanja zbog sudačkih ili inih repova. Jer je bio najjači. Dinamo je ove sezone posrnuo. Ironija je da je u Europi bio bolji nego u HNL-u, što je u prošlosti bilo obrnuto i često izvorište kritika.
Kako je tumačio Cruijff, nema zvučnijeg eha od posrnuća velikog kluba. Uz jedan dodatak, u velikom klubu se lakše uspraviti nego u manjem. Bilo je za očekivati da će se nakon 20 godina jednog drila, koji je dominirao ne maksimirskom nego hrvatskom šumom, doći do urušavanja. Tu fazu drastičnih promjena i posljedica se mora proći. To je i suočavanje s novim stvarnostima, uz terete nametnute uspješnostima prošle ere. Kad se potpuno posrne onda zapravo kreće pravi novi početak. Dinamo za taj početak ima jako puno dobre volje, ali jako malo nogometnih logika i nužnih znanja. Oni koji dolaze iz biznisa, trebaju skrbiti za poslovanje. Klub takve dimenzije mora imati više Cruijffova u stvaranju uvjeta i jačanja vrijednosti upravljanja. Dinamo (ne samo on) se nogometno mora vratiti korijenima identiteta, a to je stvaranje igrača i selekcija domaćeg štiha, s dužnim nadopunama kvalitete “sa strane”. Zato klub istodobno mora imati dva faktora. Jednog Cruijffa u nogometnom upravljanju, jer je to specifičan posao koji mogu razumjeti i razvijati samo oni koji su bili dio tog svijeta. Već kad su dvojica, i u nelogičnoj strukturi upravljanja, nastaju problemi jer postoje različite vizije. Drugi faktor je strpljenje, jer se nove velike stvari ne događaju preko noći. Što znači da se mora osigurati i dugoročnije povjerenje, bez obzira na trenutačna stanja, a koja zasigurno mogu biti traumatična za one koji su naviknuti na posvemašnje dominacije.
Boban? Neupitno može biti taj, i dojam je, nedvojbeno je spreman vratiti se u Dinamo. Ključno je pitanje je li Dinamo i njegov svijet spreman za Bobana i njegove vizije...
Komentari (0)
Komentiraj