To što je Dinamo izgubio od Borussije brzo će se zaboraviti, ali način na koji je igrao neće jer mogao bi godinama služiti u analizama rada trenera i njihovih strategija. Kao primjer nelogičnosti. Modri su poput beznadnog mazohista Crno-žutima sami vraćali bič u ruke i kad bi im na trenutak ispao pa je promatraču teško bilo zaključiti je li to plan ili plana zapravo nema.
Čak i ako nam je prva premisa da bi Borussia svejedno pobijedila jer je bolja, iako nije nimalo impresionirala prikazanim, i ako damo za pravo Nenadu Bjelici što je čuvao načetog Sandra Kulenovića za Split kako mu se ne bi dogodila totalna havarija da ostane bez ijednog napadača, zbunjujuće je bilo gledati Dinamo koji na terenu ima po pet obrambenih i pretežno niskih veznih igrača, nema centarfora, a prema naprijed - nabija visoke lopte! Kome? Statistika pokazuje da je Danijel Zagorac ispucao 25 dugih lopti, čak je impresivno što je do njih osam stigao netko od igrača Dinama, iako u većini slučajeva samo kako bi je proslijedio suparniku kojem je lopta 17 puta “pala u naručje”. Na to nije zgorega dodati da je Torrente aktivirao “interkontinentalni projektil” u sedam navrata, Theophile četiri, Bernauer i Ristovski po tri...
Dinamo, čiju su napadačku liniju stoperi Borussije “tapšali po tjemenu”, branio se u niskom bloku, borio se, trčao, bacao ne bi li sačuvao vrata, a kad bi Borussia završila akciju, Zagorac bi postavio loptu na peterac i dalekometnim hicem vratio je ponovno njima. I tako iz početka opet Nijemci napadaju i stišću, ne stigneš ni predahnuti. U redu ako igraš bunker, iako to govori o slabosti, a ne snazi momčadi, ali s kakvom idejom su Zagorac i defenzivci ispucavali loptu na protivničku polovicu kad nije bilo devetke da je primi, sačuva, odloži, iz čega bi se gradio napad? Ako imaš nisku ekipu, bez napadača, s petoricom veznjaka, onda je logično igrati kroz pas te kombinatorikom doći do napada. Bojiš li se izgubljenih lopti i njihove tranzicije, što je, koje li ironije, svejedno bio način na koji je Borussia zabila za 1:0, nastoj što manje komplicirati, ali opet moraš kroz posjed stići barem do centra i zatim naprijed imati brzance koji će napasti dubinu.
Zar ne bi bolja rješenja u špici bili Hoxha ili Špikić i Pjaca nego Baturina i Kačavenda? Razlika u odnosu na Monaco je i što je tada kiša odigrala veliku ulogu, lopta je gostima često zapela u vodi na tridesetak metara od Dinamova gola, nisu završavali akcije nego su domaćini imali brojne tranzicije. Borussia je sada većinski zaključivala napade i Dinamo je, osim u rijetkim prigodama kad bi se dočepao lopte te nešto s njome i napravio, morao krenuti od Zagorca.
Bolja geometrija u Splitu
Bjelica je žrtvovao utakmicu s Borussijom jer je na pijedestal stavio derbi s Hajdukom. Navijači Majstora s mora će kazati - vidite kakav je klub Hajduk kad je važniji od doprvaka Europe. Odlučio je dati šansu igračima kojima je ne daje puno i to je također utjecalo na takvu nefunkcionalnu postavku. Ali to samim time nije bila prava prilika za te vezne igrače nego više muka. Luka Stojković je i u takvoj utakmici pokazao da je igrač posebnog kova i neobično je koliko skromno kotira u Bjeličinim očima. No, s kime su on, Baturina ili Kačavenda mogli nešto odigrati? U završnici, samo zbog normalnije fizionomije, Dinamo je djelovao nešto bolje, iako je rezultat bio zapravo već riješen. Baš nas zanima kako je stožer Modrih mislio ugrožavati gol gostiju s petoricom pretežno niskih veznjaka, bez pravih brzanaca, a napucavanjem dugih i visokih lopti? Dok je god bila takva formacija na terenu, samo smo se pitali koliko će golova primiti.
U Splitu će sigurno igrati Kulenović i Modri će imati bolju geometriju, opet neizvjesno je što igrački mogu ponuditi, sudimo li po recentnim nastupima. Dosta se šaralo ove jeseni. Brojne ozljede i pad energije nekih ponovno aktualiziraju i temu fizičkog stanja igrača.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....