Uz početak 32. sezone HNL-a može se ponoviti teza koja se potvrđuje na djelu već petnaestak godina. Novac je “igrač” koji čini najveću razliku. Od 2013. otkad je Lige s 10 klubova ta se stvarnost utvrdila kao jasan faktor predviđanja uspješnosti klubova.

Dinamo je postao nadmoćan konkurenciji kada se financijski osnažio 2000-ih godina uz obilate donacije Grada Zagreba, a potom je sve uloženo počeo kvalitetno oplođivati nastupima u Europi. Kako kažu stari mudraci, kiša uvijek pada na mokrome, pa je taj uspješan financijski dril dodatno i još snažnije kapitaliziran brojnim transferima.

Pokrivanje propusta

S takvim financijskim zaleđem Dinamo si može priuštiti brojne pogreške koje čini u selekciji. Domaći trofeji, solidni europski iskoraci, pokrivaju sve propuste i dodatno generiraju materijalnu nadmoć u Hrvatskoj kad je u pitanju selekcioniranje. Zato svaka sezona počinje s mantrom da je Dinamo favorit broj jedan jer za brojne prepreke na putu ostvarivanja natjecateljskih ciljeva Modri imaju brojni roster igrača, te mogućnost kompenziranja ozlijeđenih, odsutnih ili neučinkovitih.

Jedan od takvih pokazatelja (nad)moći u HNL-u je sljedeći primjer. Unatrag pet godina Dinamo je kupio 6 lijevih bekova i za to odvojio 6,1 milijun eura odšteta. Lecjaks (500 tisuća), Leovac (300), Štefulj (1,0), Čabraja (1,6), Bočkaj (2,7) i Moubandje (bez odštete, ali skoro milijun eura plaće) nisu se standardizirali kao lijevi bočni igrači. Niti u obrani 4, a niti u obrani 3. Na otvorenju ove sezone lijevog beka protiv Hajduka igrao je Ljubičić (2,5 milijuna eura), što ukazuje da će taj vezni igrač biti korišten povremeno i na toj obrambenoj poziciji.

Zašto Dinamo ne uspijeva riješiti kvalitetnije i trajnije “trojku”? To je relativno pitanje u kontekstu gore spomenutih igrača, od kojih su u konkurenciji Maksimira još Bočkaj i Štefulj. Naime, u Dinamu se po tom pitanju događa zanimljiva situacija. Kupuju se lijevi bekovi, a onda treneri najviše vjeruje unutrašnjim alternativama, koje se ubrzo prodaju u inozemstvo.

Prije pet godina bio je to nadolazeći talent, Borna Sosa, koji je potom prodan u Bundesligu. Slijedila je era u kojoj je trojku igrao i Rrahmani, koji je stoper, nešto su odigrali i Musa, Šitum, da bi kasnije iskoračio veliki talent Joško Gvardiol. Nakon njega “prekomandu” je živio i Bartol Franjić. Prvi je pozicijski stoper, drugi vezni igrač. Dakle, slično kao sada Ljubičić. Sva ta preoblikovana rješenja, osim Sose koji je bek, više-manje su se odlično unovčili u inozemstvu.

Dinamova snaga unutar Hrvatske vrlo se jasno pojašnjava i kroz ovaj primjer jer drugi klubovi, kad imaju neku kritičnu poziciju, uglavnom osjećaju posljedice toga na učinak momčadi. Jedan razlog je manjak kvalitete kojom će kompenzirati taj deficit, drugi je razlog skučeniji izbor igrača, a treći (možda i prvi u drugačijoj postavci stvari) je manjak novca za kupovinu.

Na stranu što Dinamo teško stručno logično može obrazložiti takvu promenadu i neučinkovitost selekcije, ostaje stvarnost koja je u suglasju i s tezama Arriga Sacchija. Kada tumači sve slabosti talijanskog nogometa pogotovo u Europi, tvorac najmoćnijeg Milana prije svega proziva struku. Jer, tvrdi Sacchi, svi bi htjeli top igrače na svakoj poziciji, a kada ih nemaju, onda njihov deficit tumače kao alibi svojim bojažljivim i neučinkovitim pristupima na utakmicama.

"Nema tog pojedinca koji će pokriti slabosti momčadi, kao što nema jačeg alata za nadoknadu manjkavog kvalitetnog pojedinca od momčadske igre. Naši treneri ne stvaraju igru kroz momčadske mehanizme jer je to teži put stvaranja, nego žele pojačanja da se onda njima podrede svi. Zato je naš nogomet dosadan i u Europi nekonkurentan. Bez hrabrosti da se protiv bilo koga igra a ne brani, nema razvoja."

Dinamo dominira Hrvatskom i može si priuštiti deficite kadra jer ima dovoljno kvalitete da pokrije deficitarne pozicije, posljedično i dovoljno dobru momčadsku učinkovitost. Za iskorake u Europi te manjkavosti se ipak pokazuju odlučnim protiv jačih momčadi, gdje se osjeti razina podređenosti. Bočni igrači su danas među najvažnijim akterima igre i jednostavno je iluzija željeti “nešto više” ako se po boku ne stvara višak, doprinosi visokom presingu, brzoj reakciji u povratnoj trci i slično. Momčadska igra na tim razinama se podrazumijeva...

Stvaranje igre

Ono što vrijedi za HNL dominantni Dinamo već 17 godina, a u kontekstu Europe, to za druge domaće klubove vrijedi unutar lige. Dakako, glavni je i uzrok neuspješnosti dužeg ostajanja u drugom (prije) i trećem europskom razredu ostalih iz velike četvorke. S bitno manjim proračunima “HNL ostatak” teško može ugroziti Dinamo, kao što klubovi donjeg ili srednjeg dijela tablice mogu zauzeti mjesto onih ispred sebe.

To je još nemjerljivo teže ako se ne ispune dvije značajne stvari. Prva je da se logično selekcionira igrače temeljem igre koju treneri žele sprovesti i bez suvišnih “preoblikovanja” stopera, bekova, krila ili veznjaka. Druga je stvar, koja uvijek mora biti baza svim nogometnim djelovanjima, a to je stvaranje momčadske igre koja će biti dovoljno snažna da se sakriju mane i naglase vrline, i dovoljno hrabra da hrani ambicije i onda kada one izgledaju bez šanse protiv moćnijih. To su pristupi koji ne koštaju, ali svaki odmak od njih je vrlo skup.