Igor Štimac, moj vrlo cijenjeni sugovornik u talk showu "Istinom do gola", zaprepašteno me upitao:

- Ma, jesi li ti normalan usporediti Gattusa s Ivićem?

Slažem se, ta usporedba izgleda kao svetogrđe, jer po mnogo čemu trenera Hajduka Gennara Gattusa u karijernom se smislu ne može usporediti s Tomislavom Ivićem, našim najboljim trenerom svih vremena, po osobnoj procjeni uz Zlatka Dalića, izbornika hrvatske reprezentacije. Ivić je u svoje vrijeme zaista bio avangardni trener, s Hajdukom je otvarao nove horizonte nogometa, dok se talijanski stručnjak, za razliku od Ivića neprijeporno svjetska igračka klasa, baš i nije dokazao.

Kako sam onda u tijeku razgovora izustio tu, reklo bi se, nemoguću usporedbu? No, nije mi se omaknulo, premda sam poznati i priznati ivićevac, štovatelj njegova lika i djela, bio sam mu intimni prijatelj. Rasprava sa Štimcem krenula je od činjenice da mnogi, kao i Igor, debelo obezvređuju Gattusa, sve s nazivnikom "Hajduk nema igru". No, smatram da Hajduk baš ima igru, ali onu a la Gattuso, onakvu kakvu je demonstrirao kao igrač, u kojoj je u prvom planu borbenost, agresivnost, zajedništvo, fanatičnost i posebno jako dobra fizička priprema.

Tomislav Ivić

GUY MOSSAY Afp

Nepobitno je da je Ivić kao trener u fokusu imao rezultat, osvajanje trofeja, bio je taktičar bez premca, stvorio je brojne igračke velikane, baš otud njegova slava. Ali dok je vodio Hajduk uživao je određene prednosti, posebno dvije: u to vrijeme igrači nisu mogli u inozemstvo prije 27., odnosno 28. godine, Hajduk je vodio nenadmašni Tito Kirigin, kojega navijači "bijelih" s pravom priznaju kao "predsjednika svih predsjednika". Ivić je raspolagao izuzetno kvalitetnim igračkim kadrom, ponovit ću, pod njegovom stručnom rukom 14 prvotimaca steklo je status reprezentativca Jugoslavije. Uz to je imao privilegij da mu je šjor Tito znao na Stari plac dovesti najbolje iz bivše države, točno one koji su upotpunjavali Ivićev kadar, kao Dragana Holcera ili Branu Oblaka, da ne nabrajam druge.

Pa ipak u vrijeme Ivićeve ere, bez obzira na doslovno veličanstvene rezultate i osvojene trofeje, često su se čule primjedbe kako "nema igre". Takve su opaske Ivića pratile i kasnije kada je vodio slavne strane klubove. On je, na primjer, preuzeo Ajax (1976./‘77.) što je u ono vrijeme bila senzacija, pa ga je poslije trogodišnje debele krize doveo do naslova prvaka, da bi sljedeće sezone doživio velike kritike.

Jedna je bila posebno bolna. U najčitanijim nizozemskom dnevniku De Telegraafu osvanuo je, naime, optužujući naslov, komentator se poigrao Ivićevim imenom: Tomislav je napisano kao "Tom is laf", što na flamanskom znači "Tom je kukavica". I to zato što je oduvijek preferirao obranu kao osnovnu pobjedničku komponentu.

Ivićev stil

Uostalom, kasnije je većina njegovih prvotimaca Hajduka, pa i miljenika, tumačila kako je Iviću u europskim utakmicama manjkala ofenzivna, to jest hrabrija struktura. Doživljavao je tijekom karijere prava priznanja, pa ga se i sada učestalo spominje u Ajaxu, jer je navijače, na Ivićev stil, podsjetio 35-godišnji talijanski trener Francesco Farioli. On je doslovno na Ivićevim osnovama, to jest na "defensive strengths" (obrambene snage), poslije velike krize ove sezone praktično doveo Ajax do naslova prvaka. Devet kola prije kraja prvenstva "kopljanici" uživaju u prednosti od devet bodova u odnosu na PSV Eindhoven (67-58).

Gattusovi problemi

I sada slučaj Gattusa i Hajduka. Najprije, stanje na Poljudu: predsjednik Ivan Bilić, potpuni novak u nogometnom biznisu, uz potencijalni financijski kaos. Onda bitna razlika: aktualni igrački kadar iz kojeg bi jedino Marko Livaja, ovakve podređenosti momčadi, dobio mjesto u Ivićevoj momčadi. Čak ni Ivan Rakitić, u ovom stanju, pri kraju karijere, ne bi došao u obzir, kao što se dogodilo i Holceru…

Na kraju, Ivić nije trpio napadače koji nisu prihvaćali njegove zahtjeve glede obrambenih zadataka (Ruud Geels, Erwin Vandenbergh, Fernando Gomes, Ramon Diaz, Aleksandr Mostovoj…), dok je trenirao Hajduk stalno je na tu temu čak prigovarao Jurici Jerkoviću, jednom od talentiranijih igrača "bijelih". Ali sve to ipak ne može oskvrnuti sveti lik trenera Ivića, nego pojasniti da je znalački nalazio putove do trofeja.

Mnogi komentatori, pojedinci s notom zluradosti, tumačili su kako "Hajduk s Gattusom nema igru, neće je niti imati", odnosno kako bi "Hajduk bez igre, bez plana, bez VAR-a bio i bez boda" ili "Hajduk igra jednostavno bezvezan nogomet" da ne vadim iz arhive druge naslove. Neke primjedbe nisu bez osnova, ali je nesporna činjenica da Hajduk, uz interpretaciju igre "a la Gattuso, plus bogom dani Livaja u prvom licu, pa Rakitić, Lučić i Uremović", zaista na kraju možda dogura do prvaka, dobrom mjerom i zbog većih slabosti njegovih rivala.