Rijekin aktualni trener Radomir Đalović sada je već dovoljno dugo na klupi trenutačno vodeće momčadi SuperSport HNL-a da ga se u većini stvari može uspoređivati s drugim trenerima koji su u posljednjih 13 godina, odnosno otkako je Damir Mišković preuzeo klub, bili njegovi prethodnici.
Iako je Đalović u službenim zapisnicima postao trener tek od 10. kola (do tada je samo “ na papiru” trener bio aktualni sportski direktor Darko Raić-Sudar), njegov samostalni put na klupi Rijeke započeo je još polovicom kolovoza prošle godine kad se uprava odlučila zahvaliti Željku Sopiću na svemu dotad učinjenom.
Premijera iz snova
Nakon što je u uvodna dva ligaška kola Željko Sopić uzeo četiri boda, Đalović je imao ligašku premijeru iz snova, 18. kolovoza na Rujevici je “stradala” Istra 1961 s čak četiri pogotka u mreži. Dva pogotka Franje Ivanovića te po jedan Gabriela Rukavine i Marca Pašalića označila su početak nove riječke ere pod paskom nekadašnjeg napadača Bijelih i miljenika riječke publike još iz igračkih vremena zbog svoje nevjerojatne energije i svega onog što je davao za Rijeku.
U nešto drugačijem obliku, no u ništa manjem obujmu (rekli bi i većem) se Đalović i danas “daje” svojoj Rijeci, a takav je bio i od prvog dana svoje nove (trenerske) karijere, kada se prije gotovo tri godine vratio na Kvarner i postao pomoćni trener Draganu Tadiću.
Brojke su, kažu, egzaktna znanost. Iako je nogomet kao najpopularniji sport na svijetu teško promatrati samo kroz brojke, one kažu da je Đalović u dosadašnje 24 ligaške utakmice kao glavni trener na klupi Rijeke u prosjeku osvajao 1,92 boda. Do tog prosjeka stigao je s točno polovicom pobjeda (12), čak deset dvoboja pod Đalovićevim vodstvom završilo je podjelom bodova, dok je Rijeka upisala svega dva ligaška poraza u aktualnoj sezoni.
Matjaž Kek, trener čije se ime na Kvarneru i dandanas piše zlatnim slovima i izgovara sa (straho)poštovanjem, i statistički je, ne samo rezultatima i osvojenim trofejima, najuspješniji trener Rijeke u njezinoj gotovo 80-godišnjoj povijesti. Gledamo li samo ligaške oglede, aktualni izbornik Slovenije na klupi Rijeke proveo je 201 utakmicu, upisao 122 pobjede, 50 remija i 29 poraza, osvojivši u prosjeku 2,07 bodova po utakmici.
Po brojkama u sredini
Uspoređujemo li, pak, Đalovića, kao “učenika” s uspješnosti njegovih “učitelja” (ne računajući one koji su trajali koliko i poticaji poljoprivrednicima), prije svega neposrednih prethodnika Željka Sopića i Sergeja Jakirovića, i uspoređujući samo ligaške oglede koji su Rijeci “kruh i mlijeko”, ispada da je aktualni trener Rijeke po brojkama negdje – u sredini. Osebujni Sopić u 34 ligaške utakmice na čelu kluba s Kvarnera (21-6-7) upisao je u prosjeku 2,03 boda po susretu, nešto manje od Keka, dok je Jakirović u 23 dvoboja (13-4-6) kao čelni čovjek riječke struke u prosjeku osvajao 1,87 bodova.
Ovi podaci definitivno mogu poslužiti kao neko mjerilo, no nema dvojbe kako bi prosječnog poznavatelja riječkih nogometnih prilika itekako mogli navesti na krivi trag o konačnom dojmu, odnosno uspješnosti pojedinog trenera na klupi Rijeke.
I dok je, primjerice, o Keku već sve toliko puta rečeno, tako su krajnji neuspjesi Željka Sopića “zamaskirani” vrlo dobrim statističkim podacima. Rijeka se pod njegovim vodstvom prošle sezone gotovo do samog kraja borila za oba trofeja, no oba su riječki dečki ispustili pod naletom Sergeja Jakirovića, tada aktualnog trenera Dinama, koji je dobrim dijelom i sam zaslužan za povratak Rijeke u vrh hrvatskog nogometa nakon kratkotrajnog, ali bolnog pada u sezoni 2022./23., kada se do posljednjeg kola borila za 4. poziciju i mjestu u europskim natjecanjima.
Upravo je Jakirović, naravno uz suradnju Darka Raić-Sudara i Antoninija Čuline, čelnih ljudi zaduženih za sportsku politiku Rijeke, nakon te gotovo izgubljene sezone napravio možda i najbolji ljetni prijelazni rok te postavio temelje momčadi od koje je gotovo izgubio naslov sa znatno skupljom i kvalitetnijom momčadi kakva Dinamo jest u odnosu na sve hrvatske prvoligaše. Podsjetimo samo, tada su na Rujevicu stigli, između ostalih, Ivanović, Pašalić i Fruk.
11. u Miškovićevoj eri
Radomir Đalović jedanaesti je trener u eri Miškovićeva razdoblja rukovođenja Rijekom ne računamo li one koji su bili postavljeni kao neko prijelazno rješenje, poput Mladena Ivančića ili Fausta Budicina. Kada je to malo tko očekivao, predsjednik kluba i ostali čelni ljudi dali su priliku treneru koji je posljednje dvije sezone bio pomoćnik čak petorici trenera Rijeke (Tadić, Budicin, Cosmi, Jakirović, Sopić), da bi konačno dočekao svoju pravu priliku na čelu riječke klupe.
S najmanje iskustva od svih navedenih trenera, odnosno bez ikakvog iskustva u vođenju seniorske momčadi, hrabro je “zaplovio” nemirnim riječkim vodama. Nakon europskog brodoloma u Ljubljani vjerojatno su se na prste jedne ruke mogli nabrojati navijači Rijeke, koji su mislili da će Rijeka krajem ožujka biti vodeća momčad SuperSport HNL-a i igrati polufinale Kupa protiv Istre na svojoj Rujevici.
Đalović je imao podršku tamo gdje je bilo najbitnije, u uredima stadiona i u – svlačionici, a onda je svojim radom, trudom i nesebičnim zalaganjem za sve ono što je riječko brzo razuvjerio brojne skeptike ne samo u vlastitim redovima, nego i u onima suparnika. Đalović ima priliku postaviti neke statističke rekorde koji bi mu još dugo mogli biti vrlo uspješna referenca (u dosadašnjih 7 odigranih utakmica protiv Dinama i Hajduka ne zna za poraz, ostala su mu još svega dva dvoboja u aktualnoj sezoni), no još mu se veća prilika pruža za dvostruku titulu s momčadi, koja za razliku od one Kekove, nije stvarana da postane šampionska.
Đalović i njegovih 30 ratnika misli drugačije, sve je na njima, imaju priliku kakva se rijetko pruža u razvojnoj ligi poput hrvatske, u potpunosti pokoriti konkurenciju i upisati se zlatnim slovima u povijest kluba. Svaka premija za to, uspiju li u tome, trebala bi biti barem – dvostruka, no to je već Miškovićeva briga. Za sve ostalo morat će se pobrinuti Đalovićeva Rijeka i njezina vjerna - vojska navijača.
Komentari (0)
Komentiraj