Uvjerljivo u svakom smislu, tehničkom-taktičkom kao i u energetskom pristupu Rijeka je zasluženo pobijedila u jadranskom derbiju 3:0. Konačni rezultat jasno pokazuje neravnotežu učinka na terenu, i nakon nedavne kup pobjede na Poljudu, Rijeka je potvrdila da je uzela mjeru ovom Hajduku. Deset kola prije kraja sezone to je prilično nelagodna situacija za Gennara Gattusa i njegovu momčad.
Upravo to nam je trebao pokazati okršaj na Rujevici. Je li Hajduk koji dobro prolazi u derbijima unutar velike četvorke, a muči se s klubovima inferiornijeg statusa, u Kupu trenutačno podbacio ili je zapravo načet od strane Rijeke? Isto tako, postojao je interes da se vidi je li Rijeka, koja ima uspone i padove u razini natjecateljske forme, spremna za novi iskorak kad je najpotrebnije. Nakon ove utakmice dobili smo prilično uvjerljive smjernice u analiziranju tih dvojbi...
Kad igra u kompletnom sastavu te drži maksimalnu razinu energije Rijeka organizacijski (prepoznatljivost ideje igre) djeluje najuvjerljivije u odnosu na Hajduk i Dinamo. Ona ima padova energičnosti nakon jačih izazova, pa zaroni u jalove partije sa suparnicima drugog dijela tablice. Kako se sada opet digla (nakon remija Gorica, Šibenik) to nas upućuje na uvjerenje kako Rijeka može biti našpanana do daske u završnoj rundi prvenstva i kupa. I bit će takva dok god joj je "naslovna postava" u takvom fizičkom tonusu, odnosno dok je spremna za (svaki) boj.
Eto, taj dojam se ne prepoznaje kod Hajduka. Koji pokaže neku višu dozu energičnosti, primjerice, s Dinamom, ali onda se ne potvrđuje niti sa slabije pozicioniranim suparnicima, ali sada niti s Riječanima. Po našem sudu to je posljedica činjenice da od ljeta na ovamo Gennaro Gattuso nije uspio stvoriti prepoznatljivi identitet igre, odnosno organizaciju koja će omogućiti svakom pojedincu da pruži maksimum potencijala. U tom kontekstu, maksimalnog potencijala, može se raspravljati kakve je razine, ali improvizacija kojom odiše Hajdukova igra relativizira je li neki igrač za više ili manje domete.
Samo dva primjera. U prvom dijelu Hajduk je u niz navrata tražio centaršutima ugroziti Zlomislića, iako je Livaja, sa 183 centimetra najviši igrač Hajduka, dva ofenzivna vezna 175/6 te ljevokrilni Šego 180 centimetra. Drugi detalj je toliko vidljiva tromost veznog reda, i to ne samo zato što su Krovinović i Rakitić iste motoričke limitiranosti, nego i zbog izostanka automatizama i organizacije igre pa ti znalci nemaju ni promptna rješenja da ubrzaju svoju igru.
Pored razigranosti i energičnosti Rijeke, a uz te slabosti organizacije igre Hajduka, dodatni problem Splićana je ogromna količina nervoze koju isijavaju tijekom cijele utakmice te tako samo jače i besmisleno troše dvojbenu energiju. O sudačkom kriteriju se može raspravljati, ima nekih spornih situacija, ali to ne može biti eventualni alibi za jalovost igre.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....