U 33 godine povijesti HNL-a zbilja smo se nagledali i naslušali svega iz laboratorija upravljača domaćim nogometom. Jer, samo pojam “laboratorija” zorno dočarava kakve se kemije mogu stvoriti unutar jednog sustava, makar bio tako mali kao što je hrvatski nogomet.

Dakle, prije desetak godina prvoligašima je omogućeno uključenje drugih momčadi u sustav natjecanja. Krenuli su od treće razine i stigli do druge. Ne svi jer su neki, kao Istra 1961, odmah odustali, kao pokazatelj limita tog projekta. Za naše klubove ogleda se temeljno u financijskoj neimaštini, što je teret i aktualnim prvoligaškim “prvim” pogonima. Drugi problem su nedostatak trenažne infrastrukture i za prve momčadi, ima se i većih klubova koji nemaju dovoljno pomoćnih terena. Treći problem je gomilanje profesionalnih ugovora i posljedična komforna zona za igrače koji ne iskazuju potencijal za iskorake. Naposljetku, kada preciznije, a ne paušalno tretirate podatke o “proizvodnji” kroz druge momčadi, spoznat ćete da je mali broj onih igrača koji su potom, i baš zbog toga, iskoračili na više (i od kluba) željene razine.

Na primjer, (naj)jači akteri iskoraka iz Dinama, a koji su imali doticaj s drugom postavom, bili su Olmo (25 utakmica), J. Šutalo (15), Gvardiol (4), P. Sučić (9), Baturina (15). Vezati Olmov izvanserijski talent s igranjem druge lige čini se deplasiranim, ali dobro... Ostalima broj nastupa jasno ukazuje da im nije bilo odlučno za iskorak u seniorski nogomet. Šutalo je svoj ključni iskorak učinio u Istri, kroz 26 nastupa u Ligi 10. Bilo je igrača i sa značajnijim brojem nastupa u drugoj postavi, ali iskorak su napravili, primjerice, Franjić (35), Horkaš (68). Kod stažom kraće Hajdukove druge momčadi bilježimo različite iskorake Domagoja Bradarića (35), Nejašmića (38), Palaverse (19), Teklića (50), Šege (52), dok su Biuk i Ljubičić imali tek 1 nastup. Govorimo uvijek o prijelaznom dobu juniori-seniori, 18-20 godina... U Osijeku je najveći iskorak učinio Beljo (38), koji je bio otpisan, pa je u Istri revitaliziran njegov talent vrijedan i transfera u Bundesligu. Uz njega je Žaper (15) i, recimo, Omerović (25), kojima je igra u drugoj postavi Osijeka mogla biti od značajne pomoći...

Gasili se svi redom

Nakon Istre uslijedilo je i gašenje Rijeke II, a kasnije su se povukli Hajduk i Osijek. Oni su temeljno ponukani velikim izdacima. Bogatijem Dinamu je odluka o “spuštanju” limita na treću razinu bila prijelomnica da odustane jer su ionako već bili opterećeni velikim financijskim izdacima za ne baš produktivni drugi pogon.

HNS nije “ukinuo” formalno druge momčadi. Posredno je ponukao klubove time što im je ograničio nastupe do treće jedinstvene lige, koju je u međuvremenu formirao. Taj “izum”, treće razine nacionalne lige, kao i onaj o uvođenju nacionalne lige pionira, uz ideju da se uvede i druga (??) nacionalna liga mladeži, nije do sada pokazao opravdanost. Da HNS ne financira klubovima službene troškove već bi bilo i odustajanja, iako se i sada već iz nekih klubova isti najavljuju...

Skupa kemija

To što neki klub, zbog trenutačne financijske moći, želi uključiti drugu postavu u sustav natjecanja, znači li da to svima odgovara? U prethodnim iskustvima jasno se primjećivalo kako ima neravnopravnih tretmana suparnika. Mnogi se pozivaju na inozemne lige, ali tamo su odnosi drugih postava vrlo jasno definirani pravilima, ali i “nepisanim” zakonima etičkih pristupanja natjecanju. Kod nas i kod pisanih pravila ima problema s pridržavanjima, kamoli s nepisanim...

No, i kod pozitivnog stava svih oko drugih momčadi, jesu li one stručno opravdane “premosnice” da bi se juniori pripremali za seniorski pogon? Pa uvodimo “malo starije juniore”? Jesu li stručni timovi istražili i jasno argumentirali da je to potrebno da se “spase i razviju” mladi igrači u “delikatnom dobu”? Možda bi za početak bilo logičnije postaviti pitanje ima li dovoljno mase mladih igrača da se “pokriju” sve te kategorije nacionalnog nivoa, uključujući prvu, drugu, treću i četvrtu ligu, gdje se nametnulo više ili manje “puno” obveznih igrača do 21 godine. Imamo li stručnu analitiku koja pokazuje da su te odredbe, koje bitno utječu na natjecateljske sposobnosti aktera različitih uvjeta (veličine grada i broja stanovnika, snage kluba...), proizvele pozitivne efekte? Ako se smatra da jesu, a već godinama traju, zašto se opet nešto novo kemija s pravilima druge, treće i ine razine HNL-a, kvotama, smanjivanjem jedne, povećanjem druge lige i slično? Koji to podražaj mogu imati kandidati za Dinamo, Hajduk i druge prvoligaše u četvrtoj i potom trećoj razini nogometa, koji je praktični amaterizam?

Naposljetku, kaže se da za druge momčadi godišnje treba oko 250 tisuća eura. Za većinu klubova već je i to pozamašan iznos (u Hrvatskoj smo!), ali s druge strane nije ni realan. Naime, da bi netko igrao na nacionalnoj razini, pogotovo kao mladi igrač, mora imati profesionalni status. Nije logično da se u nekoga investira na tim razinama, a da on ide u školu, na fakultet ili radi na benzinskoj stanici ili u kafiću. Takvi ugovori, bili oni i minimalni, koštaju. Najviše koštaju zapravo kemije, koje, kako vidimo, mijenama ne donose promjenu (kvalitetu) zbog kojih se opetovano događaju...