Nogometni svijet u Hrvatskoj živi u dva paralelna svemira. Gdjegod bismo mogli ustvrditi da ih je zapravo dva i pol. S jedne strane imamo reprezentaciju, koja je eto opet pokazala da pripada gornjem domu vrlo konkurentnog europskog nogometa. Ždrijeb u petak odredio je da će u četvrtfinalu Lige nacija Vatreni iznova u nadigravanja s Francuskom. Velika reprezentacija koja nas u stopu, od 1998., prati i testira jesmo li i dalje u tom njihovom okruženju vrha. S Francuzima smo igrali polufinale Mundijala 1998. Igrali smo i finale Mundijala 2018. Tricolorima smo se sučelili i na Euru 2004. (remi), ali i u dvije Lige nacija. Slijedi i treći susret unutar UEFA-inog izuma, a što samo po sebi potvrđuje da su Vatreni stabilni akter velike scene...

Problem reprezentacije

Druga strana svemira je domaća nogometna priča. Izvor napajanja vatrene energije, za kojeg će brojni pokazatelji odati da polako, ali sigurno presušuje. Tu naravno govorimo o onoj razini mladih igrača koji iskazuju na domaćim travnjacima kako imaju potencijal postati akteri velikih euro klubaških scena. Bez takvih posebnijih potencijala, koje će htjeti angažirati veći euro klubovi te ih nadograditi tako da budu igrači koji čine razliku za Hrvatsku, teško će vatrena priča ostati u elitnoj priči. Bit će uvijek 20-ak Hrvata koji će biti sposobni reprezentativno braniti boje Hrvatske tako da ona ne djeluje kao autsajder. Tako je bilo između dvije bronce, unutar kojeg razdoblja smo imali sušu (do 2008.), a potom na generacijskoj promjeni i proces sazrijevanja momčadi za visoki rezultat. One koji se pozivaju na sigurnost kako će se opet dogoditi slično, treba podsjetiti kako se nogomet u međuvremenu drastično promijenio. I ono što je Hrvatima bilo forte, a to je tehnička kvaliteta i kreativni talent, više nije dovoljno da bude odlučno za napredovanje reprezentacije. Danas većina selekcija funkcionira tehnički solidno, ali se razlike stvaraju motoričkim sposobnostima, odnosno u brzini odrađivanja tih tehničkih vrijednosti.

Na tom planu u Hrvatskoj postoji veliki problem iz više razloga, koje smo i u ovoj rubrici u niz navrata analizirali. Ovaj put možemo iskoristiti doživljaje stranaca koji su došli raditi u Hrvatsku, a pripadali su, svaki na svojoj razini, višim europskim razinama rada. Ostavimo li po strani genetske predispozicije, jer se na prirodu ne može utjecati, činjenica je da se neke fizičke komponente mogu korigirati, posljedično i brzina tehničkih performansi. Slijedom toga se organizacijom igre mogu kompenzirati, barem u jednom dijelu, te manjkavosti prema drugima...

O tome su nam dva različita načina ukazivali proteklih tjedana Jose Boto, sportski direktor Osijeka, te Gennaro Gattuso, trener Hajduka. Portugalac je tip koji ne širi auru simpatije. Svakako mu u tome neće pomoći i teza kako će Hrvatska, slijedom svega što vidi u Hrvatskoj, teško ponoviti uspjehe iz proteklih godina. Kazao je da hrvatski mladi igrač ima DNK talenta i tehničke vrijednosti, ali da u odnosu na Europu zaostaje u smislu treninga, taktičke kulture i intenziteta. Argumente svojim tezama je definirao i u manje ulaganja u mlade te strukturne probleme SHNL-a... Već prvi pregled tih teza djelovao bi u skladu s procjenama onih domaćih stručnjaka (nespretno se u tome izrazio Dalić) i analitičara koji pokušavaju ukazivati na limitirajuće realnosti domaćeg nogometa. Boto je, naravno, dodatno osnažio teret “animoziteta”...

Druga strana HR nogometa

Gattuso je pak tip koji na drugačiji način govori slično, ali zbog svoje je dobre pozicije u Hajduku, kao i aure temperamentnog a ispravnog lika, nema negativan odjek. Uoči gostovanja u Osijeku opet se referirao na loše terene za trening jednog od dva najveća HR, i u povijesti jednog od četiri najveća kluba bivše države. U prvim mjesecima je spominjao “imamo jedan teren za trening”. Sada već govori da mu momčad trenira na krumpirištu. Šeretski ukazuje da je nonsens kakve uvjete za rad ima tako veliki klub kao Hajduk. I da nema logičkog objašnjenja da se kroz pedesetak godina nije stvorila temeljena infrastruktura za proizvodnju mladih, ali i za nadgradnju formiranih igrača. Isto kao što nema logičnog objašnjenja da se u Zagrebu nije mogao pored svih Dinamovih uspjeha i s “metropolskim” proračunom izgraditi pristojan stadion. Kako će igrači dostići višu razinu i poboljšati brzinu tehničkih performansi ako treniraju na krumpirištu? Kako će se omasoviti ambijent na tribini, u kontinuitetu, ako ne smijete ući s kišobranom, a nemate nijednog krova na stadionu?

Sve limite koje imaju veliki klubovi u Hrvatskoj onda jasno odaju o kakvim ograničenjima govorimo za hijerarhijski manje klubove u elitnoj, a pogotovo za one u nižim rangovima. Koji su svi baza iz koje se crpi talent za reprezentaciju. U takvim uvjetima teško je očekivati izdanke koji će kroz vrijeme postati u Europi toliko moćni igrači da će Hrvatsku vući i držati u eliti. Nema logike. Što se već prepoznaje po sve rjeđim interesima velikih klubova za naše reprezentativne potencijale. U domaćem svemiru to vidimo po intenzivnom angažmanu stranaca, među igračima, trenerima, eto i direktorima, sudačkim stručnjacima.

Dvije krajnosti, reprezentacija i liga, te međupriča Dinamo, koji SHNL spašava od statusa podruma Europe. Istodobno odaje svu težinu problematičnih intenziteta igre, trenažnih napora za održavanja europskih ritmova...