Dinamo i Hajduk preselili su se svojedobno u pučki napjev kao dva kluba bratska kojima se ponosi čitava Hrvatska, ali već i površna analiza domaće nogometne trgovinske razmjene otkrit će da je to bilo bratstvo s figom u džepu. Dinamo i Hajduk rodbinski su se pomagali samo u navijačkoj mašti, zbog višeg su interesa rijetko zavirivali jedni drugima u svlačionicu, dok su u stvarnosti igrače bratski dijelili Dinamo i Rijeka, o čemu na susjednim stupcima zorno svjedoče i dvije impresivne momčadi prebjega iz jednog u drugi tabor.
U predvečerje derbija koji odlučuje o novom prvaku, dvoboj prvog i drugog na tablici ujedno je i audicija za Tonija Fruka, Niku Jankovića i Marca Pašalića, igrače koji su već bili na pragu Maksimira i možda na ljeto ponovno postanu zanimljivi "plavima", a onda i za neke dinamovce koji bi mogli krenuti u suprotnom pravcu. I nije to nikakva psihološka igrica kao dodatni začin derbiju, nego tradicija duga gotovo sedamdeset godina, još otkako se Stojan Osojnak početkom pedesetih preselio s Kvarnera u Dinamo, pa za samo dvije sezone utisnuo neizbrisiv pečat u klupskim almanasima.
Osojnak je, naime, onaj napadač koji je u travnju 1954. godine zabio za 1-0 pobjedu protiv Crvene zvezde, tada izravnog konkurenta za titulu, kojom je Dinamo osigurao drugi naslov jugoslavenskog prvaka. Taj rođeni Opatijac već se godinu kasnije vratio doma i igračku je mirovinu dočekao kao nogometaš Rijeke. Desetak godina kasnije u Maksimir je istom stazom, ali preko trešnjevačke remize, stigao i Marijan Brnčić, osvajač Kupa velesajamskih gradova. Brnčić je bio švicarski nožić od igrača, univerzalac koji je mogao bez pogreške odigrati svaku poziciju u obrambenom redu, od lijevog beka, preko stopera, do libera, a prema potrebi, uskakao je i na mjesto defenzivnog veznog. U trofejnoj 1966./67. sezoni skupio je čak 46 utakmica i upisao dva gola.
Kramarić stigao zaobilaznicom
Boško Balaban nikada s "plavima" nije ostvario zapaženiji europski rezultat, ali se klubu revanširao s dvije hrvatske lige, tri Kupa, 64 gola i milijunskim transferom u Aston Villu, koji je 2001. posustali Dinamo spasio od bankrota. U Maksimir se napadač vraćao još dvaput.
Andrej Kramarić profilni je Balabanov dvojnik i najbolji odgovor Rijeke na prevelik broj regrutacijskih poziva kojim su iz Maksimira zasipali Kantridu. Stigao je zaobilaznicom preko Kajzerice kao 22-godišnjak i za dvije sezone u riječkom je dresu zabio čak 55 golova.
Njegov transfer vrijedan desetak milijuna eura bio je signal Damiru Miškoviću i Zdravku Mamiću da ozakone partnerstvo i krenu s još življom razmjenom. Kramarić je dinamovac koji je na Kvarneru urezao najdublju brazdu, ali navijači Rijeke pamte i lijepe dionice Fabijana Komljenovića i Dubravka Pavličića početkom devedesetih.
Premda su ga najavljivali kao sljedeću veliku stvar, Komljenovića su u Dinamu otpisali na ulazu u seniorski nogomet, a on im se revanširao 1990. godine, kada je na Kantridi golom za 1-1 skrenuo momčad Josipa Kužea na sporedni kolosijek šampionske utakmice. Pavličić je tijekom tri sezone pod istim famoznim stijenama pronašao afirmaciju i put prema transferu u Španjolsku.
Niti jedan od dvojice talenata iz Dinamova inkubatora devedesetih nije stigao osvojiti trofej, ali odškrinuli su vrata brojnim dinamovcima koji su posljednjih sezona serijski isporučivali pehare u riječku riznicu. Ivan Tomečak je od 2013. do 2020. s Rijekom osvojio tri Rabuzinova sunca i jedan Superkup, dok su Domagoj Pavičić i Tibor Halilović Kup osvajali dvaput. Premda tek prolaznik kroz Dinamo (doduše s dva trofeja u biografiji), Franko Andrijašević otišao je jedan korak dalje, jer je kolekciju Kupova upotpunio i onim povijesnim naslovom hrvatskog prvaka iz 2017., u koji je ugradio 16 pogodaka.
Za kraj plodne razmjene - treneri. Ako se nisu tako često špancirali između dviju adresa, igrali su više nego značajne uloge. Lansiran s kvarnerske rampe, Ćiro Blažević odletio je u Panteon dinamovaca, a Igor Bišćan s Rijekom je osvojio Kup 2019.
