Koprivničanci nakon šest odigranih susreta imaju 11 bodova i drugi su na ljestvici. U posljednjoj utakmici protiv Gorice preokrenuli su rezultat (2:1) i kod kuće uzeli sva tri boda. Glavni junak susreta bio je 24-godišnji Marko Žuljević, koji je najprije asistirao Crncu, a zatim efektno petom zabio za konačno slavlje Farmaceuta.

Kao velika obitelj

Ono što je posebno interesantno kod Žuljevića jest činjenica da se tek sad probio u vrh hrvatskog nogometa nakon što je prošao trnovit put. Prve korake napravio je u Kamen Ingradu, a onda se preko nekoliko zagrebačkih klubova (Rudeš, Lučko, Sesvete, pa čak i Dinamo) otisnuo u njemačke niželigaške klubove. Međutim, ozljede su ga uvijek pratile. Nisu nikad bile toliko teške da ga s nogometnih travnjaka izbace na dug period, ali bilo ih je, kaže, mnogo. Dovoljno da čovjek počne ozbiljno propitkivati svoju karijeru.

Vratio se nazad u rodnu Požegu i pružio si posljednju šansu u Marsoniji 2021. godine. Od tada je sve krenuo na bolje. U polusezoni je postigao 17 golova i asistirao za njih 13, a bio je i igrač utakmice protiv Trnja (3:0), kojom je Marsonia izborila nastupanje u Drugoj nogometnoj ligi. Sve su pomno pratili u Koprivnici i stigla je nagrada za upornost - ugovor sa Slavenom Belupom. Štoviše, uživa sve veće povjerenje trenera Zekića, kojemu je protiv Gorice na tome zahvalio golom i asistencijom za preokret...

Kakvi su bili dojmovi nakon te uzbudljive utakmice?

- Osjećam se izvrsno! Zahvalan sam na ukazanoj prilici i mislim da sam je iskoristio na najbolji mogući način. Ovaj pogodak dao mi je toliko samopouzdanja i dokazao mi da se trud isplati.

Slaven Belupo najveće je ugodno iznenađenje prvenstva. Koja je tajna uspjeha?

- Atmosfera u svlačionici je fenomenalna. Družimo se prije i nakon utakmice, baš smo kao jedna velika obitelj. Upravo zbog toga ginemo jedan za drugoga na terenu. Puno nam pomažu iskusni igrači u ekipi, Mario Marina, Zoran Kvržić i Ivan Krstanović, koji mi daje puno savjeta iz perspektive napadača. Stalno su tu za nas, izlaze nam ususret i smatram da od njih možemo puno naučiti.

Kako je zapravo došlo do kontakta sa Slaven Belupom?

- Iza mene je bila jako dobra polusezona. Za Marsoniju sam upisao 17 pogodaka i 13 asistencija, pa iako sam vjerovao da će se nešto lijepo dogoditi, opet mi je iz vedra neba došao poziv od Zorana Zekića. Pozvao me da se pridružim Belupu na pripremama, a za mene je to bila prilika koja se ne propušta. Na stadionu u Velikoj odigrali smo prijateljsku utakmicu protiv Slobode iz Tuzle na kojoj sam zabio dva gola i dodatno se nametnuo treneru. Dali su mi do znanja da računaju na mene i da me žele imati u momčadi.

Uporne ozljede

Žuljević je upravo na stadionu u Velikoj napravio svoje prve nogometne korake. Kako su izgledali ti počeci?

- Krenuo sam trenirati u Kamen Ingradu zajedno sa starijim bratom. On je bio čak i bolji igrač od mene, ali kasnije je ipak odustao od nogometnog puta. Tamo sam proveo skoro deset godina u periodu od 2002. do 2012. Sa mnom je trenirao i Filip Uremović, danas povremeni hrvatski reprezentativac i član berlinske Herthe.

Uslijedile su razne avanture, najviše po zagrebačkim klubovima, bili su tu Lučko, Rudeš, Sesvete, ali i Dinamo. Kakvo je bilo iskustvo u glavnom gradu Hrvatske?

- Kad sam došao u Dinamo, prvi sam se put osjećao baš kao profesionalni nogometaš. Naporno sam trenirao i isto tako igrao s nekim sada poznatim igračima poput Denija Jurića, Filipa Benkovića, Marija Čabraje, itd... Međutim, konstantno su me pratile ozljede. Nakon toga sam odlučio napraviti veliki korak i otišao sam u Njemačku.

Potpuno sam otišao je 2016. godine nastupati za brojne njemačke niželigaše. Redom su to bili Neugersdorf, Budissa Bautzen i Bischofswerdu, sve klubovi četvrte regionalne lige. Kakvo je bilo to iskustvo?

- Mislio sam da ću napredovati kao igrač, ali bilo je upravo suprotno. Imao sam ja tamo dobre brojke u juniorskom nogometu, ali nisam se osjećao najbolje. Bio sam sasvim sam, daleko od obitelji i ozljede su mi sve teže padale. Ipak, veliki sam borac i nisam odustajao. Smatrao sam da bi bilo najbolje vratiti se u Hrvatsku i, kako bi se reklo, uloviti posljednji vlak!

Posljednja prilika

I onda se upravo to dogodilo. Najprije povratak u Požegu, a zatim preko BSK-a Bijelog Brda i Vihora u Marsoniju, za koju je potpisao s navršene 23 godine. Je li mislio da će njegov idući korak biti najviši rang hrvatskog nogometa?

- Znao sam da je to moja posljednja prilika i na kraju sam je iskoristio najbolje što sam mogao. Slavonski Brod živi za ovaj klub i velika mi je želja bila napredovati s klubom, ali isto tako i kao igrač. Trener koji je došao na polusezoni, Robert Špehar, o kojem ne moramo puno pričati jer svi znamo kakva je on legenda hrvatskog nogometa, motivirao me za uspjeh. Vjerujte mi, on te toliko ‘’nabrije’’ prije utakmice da želiš travu pojesti na terenu. Nevjerojatno koliko je utjecaja imao na mene. Ne samo u napadačkom smislu, nego i igrački.

Za kraj, koje su ambicije u budućnosti?

- Ne želim gledati previše u daljinu. Koncentriram se na sadašnjost, a trenutno mi je najbitnije nametnuti se treneru Zekiću, pa dalje korak po korak - podvukao je Žuljević.