Kovačevih godinu dana na klupi: Korak smo od Eura, a igramo i dobar nogomet

Prošlo je točno godinu dana (19. studeni 2013. godine) otkako je Niko Kovač u Maksimiru pobijedio Island i na trenerskom remenu urezao prvu ozbiljnu recku - Brazil 2014. Od te hladne zagrebačke večeri do vrućeg gostovanja na San Siru prošle nedjelje mladi je izbornik prošao kratko i neobično putovanje; letio je s “vatrenima” u sedmo nebo i spuštao se u srce tame, umorio se od tapšanja po ramenu i strahovao od sutrašnjih novinskih izdanja, bacao s palube islužene časnike i regrutirao talentirane i gladne vojnike... Inventura na koncu pokazuje da je napravio dobar posao. Smiješi mu se drugo veliko natjecanje, momčad mu izgleda bitno bolje nego na startu mandata.

ŠTO JE OSTVARIO?

San svakog živućeg političara u ovoj zemlji. Ne mislimo pritom na milijun eura na šifriranom računu u nekoj poreznoj oazi, nego na strukturne reforme. Raskopao je Niko Kovač rutinu momčadi i režim njezina života što nije moglo proći bez otpora igrača i podsmijeha javnosti. Neke inovacije poput svakodnevnog davanja krvi i grozničavog mjerenja laktata - praksa sa Svjetskog prvenstva - i dalje doživljavamo kao metodu perfidnog mučenja. Tu stvar mora da su osmislili dokoni šefovi CIA-e umorni od “wate-rboardinga”.

Važnije su Kovačeve reforme ipak tiču kadrovskog renoviranja, taktičke discipline, atraktivnosti igre i efikasnosti. U proteklih godinu dana u mirovinu je ispraćena cijela povorka zaslužnih senatora. “Centurioni” Josip Šimunić i Stipe Pletikosa, drugi strijelac u povijesti nacionalne momčadi Eduardo Da Silva plus Ognjen Vukojević kao uvijek stabilno “sidro” na sredini igrališta i Nikica Jelavić kao dobar džoker. S navršenih 30 Niko Kranjčar još nije zreo za mirovinu, ali je izmučen ozljedama trenutačno u sjeni novih klinaca. Svoje najbolje utakmice u dresu s kockicama vjerojatno je već odigrao...

U nekim bi momčadima takvi tektonski pomaci prouzročili urušavanje sustava i panično preslagivanje redova (novi portugalski izbornik Santos iz naftalina je u ovim kvalifikacijama izvukao veterana Ricarda Carvalha). Hrvatska je reprezentacija, međutim, nekim biološkim čudom nastavila živjeti normalno, bez proteza. Prilike su dočekali Subašić, Vida i Lovren. Izbornik je iz mlade reprezentacije uspješno presadio Brozovića u okruženje starijih kolega i jednako uspješno rehabilitirao Pranjića. U klubu se etablirao Kovačić, u HNL-u eksplodirao Kramarić.

Strateški se Kovač predstavio kao zagovornik ravnoteže između obrambenog i napadačkog nogometa. Višak opreza koštao ga je poraza protiv Meksika, možda i pobjede na San Siru gdje su se “azzurri” činili zrelima za nokaut. Malo avanturističkog duha možda bi podiglo reprezentaciju kat više, u razred lepršavijih svjetskih momčadi, ali tu već gazimo nepouzdanim terenom slobodnog sudačkog uvjerenja. Dok u rasporedu 4-2-3-1 ubire bodove i igra vrlo dobar nogomet, Kovač može zanemariti savjete suflera.

ŠTO ĆE UČINITI?

Izbornik pred sobom ima lijep komad plaćenog godišnjeg za crtanje projekcija za 2015. i 2016. godinu. Dočekat će ga tamo neki novi upitnici. Recimo, kako dotjerati igru u posljednjoj trećini terena protiv snažnijih momčadi od Azerbajdžana? Treba li Kovaču drugi napadač kao Mandžukićev partner da raširi suparničku obranu i rastereti centarfora pratnje stoperskih policajaca? Ili je postojeća shema dobra, ali krilni igrači ne donose dovoljno opasnosti u zonu udarca i centaršuta? Kako u tom kontekstu kotiraju ofenzivni bočni igrači poput Leovca, Milića ili Vrsaljka?

Učinak od 10 bodova u prve četiri utakmice kvalifikacijskog ciklusa - na tragu starta Kranjčara i Bilića - sugerira da postavljena pitanja nisu goruća. Kovačeva momčad ima prepoznatljivu fizionomiju, kao u vremenu crno-bijelih televizora prva se momčad može izrecitirati naizust. U nastavku kampanje “vatrene” čekaju tri domaćinstva i tri gostovanja. U ovom ritmu trebala bi to biti tek odskočna daska do velikog rezultata na Euru u Francuskoj, prvog značajnijeg iskoraka na finalnom turniru nakon Bilićeva Eura 2008...