LICE I NALIČJE BODA U MILANU Hrvatska sve bolja na terenu, ali gora na tribini

Ono što su “vatreni” prezentirali u Milanu bilo je najvećim dijelom impresivno. Već dugo nismo vidjeli tako jasnu premoć na terenu nad nekom ozbiljnom svjetskom reprezentacijom, o čemu dovoljno govori već i bazična statistika.

Prema Uefinim podacima, imali smo 60 posto posjeda lopte i 484 uspješna dodavanja naspram suparničkih 265, pet kornera, a oni nijedan (!), 43 “opasna napada” prema talijanskih 28, 14 udaraca na gol (sedam u okvir) prema njihovih deset (dvs u okvir)... Subašić je imao jednu jedinu (dosta atraktivnu) obranu, a Buffon je čak šest puta morao spašavati domaćine.

Stoperi Ćorluka i Vida odigrali su izvrsnu utakmicu, sredina je bila angažirana, odgovorna i uvjerljiva, Perišić opet najbolji, usprkos promašenoj sjajnoj šansi za pobjedu u 87. minuti. Veterani Srna, Pranjić i Olić, koji su često, nažalost, slabe karike, nisu ni ovaj put briljirali, ali su relativno solidno odradili svoj posao - prva dvojica više prema naprijed, a slavljenik Ola u presingu. Ipak ostaje dojam da (barem druga dvojica, ako ne i sva trojica) nisu više na razini ostatka momčadi i da bi trebalo dati priliku alternativama.

Mandžukić je doista rudario u vrhu napada i njegova je uloga bila važna za kontinuirani pritisak koji je Hrvatska vršila na talijansku obranu, ali je isto tako točno da je u napadima ostajao pokriven, izoliran i bez prilike za šut. Manje je to bilo zbog nedostatka kvalitetnog zadnjeg pasa, a više zbog domaće obrane koja je odigrala vrlo dobro, pogotovo na njemu - zauzvrat je to ostavljalo prostor za druge, pa možemo reći da je Mandžo dobrim dijelom žrtvovan za dobrobit momčadi.

Istina je da je Conteovoj momčadi nedostajalo nekoliko (što više, a što manje važnih) igrača, ali svejedno je to Italija - tako je “izdominirati”, još na gostovanju na neosvojivom San Siru, može samo ozbiljno dobra momčad. A Hrvatska to jest, u što smo se nedvojbeno uvjerili. “Vatreni” su izgledali kompaktno i potpuno lišeni straha, nastupili su s autoritetom ekipe koja je puno bolja od suparnika i toga posve svjesna. Čak i nakon što je Modrić morao napustiti teren. U drugom poluvremenu, sve do prekida u 75. minuti, činilo se da je drugi gol samo pitanje minute: Hrvatska je sabila Italiju na njenu polovicu i diktirala igru, lomeći je tempom, preciznim dodavanjima, odličnim kretanjem i presingom. Bio je to zaista dojmljiv prizor.

Neki smatraju da je trebalo igrati hrabrije i postaviti romb kao protiv Azerbajdžana, a ne naš sad već klasični 4-2-3-1. Možda, ali vjerojatno ne. Priča o formacijama uvijek je više u domeni teorije, nego prakse i ne možemo raspravljati o sustavu bez osvrta na ono što igra suparnik, a 3-5-2 koji forsira Conte školski je primjer najučinkovitije “kontraformacije” za 4-4-2, pogotovo u rasporedu romba, jer suparniku koji igra u tom rasporedu maksimalno otežava stvaranje viška u ijednom dijelu terena. Nije čudo da je Berti Vogts u posljednji čas jednog napadača zamijenio dodatnim stoperom uoči utakmice s Hrvatskom, ali njegovi su Azerbajdžanci bili nenaviknuti na taj sustav, inferiorni po fizičkim kapacitetima i potpuno su zakazali.

S 4-2-3-1 mogli smo ostvariti višak na bokovima, a naš središnji trojac individualnom je kvalitetom znatno bolji od talijanskog. Da smo to pretvorili u rombovski 4-4-2, po svoj bismo prilici izgubili prednost uz aut-liniju, a igra u sredini nužno bi postala riskantnija ili, pak, još više odsječena od napada, pogotovo nakon što je Kovačić zamijenio Modrića i umjesto Rakitića zaigrao na poziciji ofenzivnog veznjaka. Puno bi teže bilo i raditi visoki presing na talijansku obranu.

Kovač je racionalno rasporedio adute i u pravom je trenutku ubacio Kramarića. Očekivali smo da će čvrsta domaća obrana konačno popustiti, ali onda je došla ta 75. minuta.

Problem je višeslojan i puno kompleksniji nego što se na prvi pogled čini. S jedne strane, baklje, tučnjava i neredi ne mogu biti prihvatljivo ponašanje jer ugrožavaju sigurnost ostalih gledatelja i dovode u pitanje normalno odvijanje utakmice. S druge, očito je da se radi o planiranom i očajničkom činu kojim se željelo skrenuti pozornost na situaciju u hrvatskom nogometu gdje se navijače šikanira i na njih svaljuju svi problemi. Dinamove se protjeruje sa stadiona i prekršajno goni zbog sjedenja na krivim mjestima na praznom stadionu; prema Hajdukovim se, prilično je očito, primjenjuju drugačiji kriteriji i izdaju zabrane za iste stvari za koje drugi dobivaju minimalne ili nikakve kazne.

Istodobno Savez ne procesuira kriminalne ili huliganske ispade ljudi poput Stjepana Djedovića i Alojzija Šuprahe, pa čak ni presude protiv njih. Državne institucije nemoćne su protiv nogometnih moćnika koji se doista ponašaju kao da im nitko ništa ne može. Huligani u finim odijelima s “gornjeg kata” kudikamo su štetniji za nogomet i društvo u cjelini od onih s kapuljačama. Stoga je pomalo licemjerno sada se zgražati nad posljedicama, a ne uzrocima. Riba se treba čistiti od glave, ali ništa se ne događa.

Došlo je do toga da će navijači (ili “navijači” ako vam je tako draže) namjerno prekidati utakmicu reprezentacije jer im je to ostao jedini način na koji mogu utjecati na stvari. Vladari hrvatskog nogometa moraju se nakon ovoga zapitati zašto je tako, nije li sve otišlo predaleko i koja je njihova odgovornost za to.

No, opet - stadionski terorizam i borba na ovaj način ne zaslužuju nikakvo suosjećanje. Nikad ne valja generalizirati, ali čini se da je nerede inicirala ista skupina koja je na San Siru ponosno podigla ustaško znakovlje te skandirala “Za dom - spremni!” i “Ajmo, ustaše”. Još usred Italije... A to mogu samo zli ljudi ili neuke, glupe seljačine jer ono što time poručuju isto je kao da su zazivali talijansku Dalmaciju.

Ali onda opet - hrvatska se javnost već desetljećima oglušuje na pseudoustaštvo na tribinama, isto radi i HNS sve dok mu Uefa ne prijeti zbog toga. Savez kažnjava navijače zbog majica, zastava i parola koje ne odgovaraju njegovim čelnicima, a tolerira ono što je zapravo veleizdaja.

Hrvatska na terenu izgleda sve bolje. Na tribinama, stvari su došle do samog ruba i ovako dalje više ne ide.