Obitelj i prijatelji se oprostili od Vlatka Markovića: 'Odletio je Zmaj od Bosne'

Zar je moguće da 252 utakmice i četiri gola u Dinamu, decenije trenerskog rada u NK Zagreb, Dinamu, Liegeu i Nici, rukovođenje reprezentacijom Hrvatske i 14 godina predsjednikovanja Hrvatskim nogometnim savezom, da sve to stane u 65 minuta jedne decentno organizirane komemoracije? A spretni režiseri su cijeli film o Vlatku Markoviću , od prvih kadrova kada se u prosincu 1958. godine u zelenom ”Montgomeryju” iskrcao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru do ovih listopadskih dana, kada ga je “kosac” uzeo za ruku, sve je taj naš “Spielberg” ukrcao u 65 minuta. I pet govora, i kratki film o nogometnoj karijeri i Sinatrin “My Way”, što je postao obvezatni dekor svih sprovoda naših sportskih velikana. I “već odavno spremam svog Mrkova...”

Vlatko Marković je pokopan dan ranije na Mirogoju u prisustvu najbližih članova obitelji. Na komemoraciji u Mimari bili su najbliži Vlatkovi prijatelji, koji su se došli posljednji put pokloniti uspomeni na najvećeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Došli su i oni koji ga nisu simpatizirali, vjerojatno kako bi se uvjerili da je definitivno otišao gore. U prvom redu, uz Vlatkova nasljednika Davora Šukera, sjedili su Ivica Osim, s kojim se 1986. godine natjecao za izbornika reprezentacije Jugoslavije, Rudi Zavrl, ključni čovjek slovenskog nogometnog saveza, s kojim ga je vezalo iskreno prijateljstvo, a doputovao je i Tomislav Karadžić iz FSS-a. Od predstavnika političkog i sportskog života zamijetio sam Igora Štimca, Antuna Vrdoljaka, koji je izravno iz Buenos Airesa doletio u Mimaru, Branka Mikšu, Jadranku Kosor, Mirka Novosela, Ivu Šuška, Tomislava Horvatinčića, Željka Širića, braću Mamić, Stjepana Tomasa, Ivana Šanteka, Nevena Barača, Otta Barića, Nikolu Benca, Slavena Zambatu, Marka Mlinarića, Branka Gračanina, Iliju Lončarevića. Nije izostao, čak je i govorio, gradonačelnik Milan Bandić...

- Otišao je na bolji svijet od ovoga u kojemu je živio - rekao je Davor Šuker, koji se prisjetio Vlatkovog praznovjerja, kada je na plus 25 u baloneru i šeširu vodio utakmice, vjerujući da mu to donosi sreću. I dodao.

- Kuća hrvatskog nogometa i pet odlazaka reprezentacije na velika natjecanja simbol su Markovićevih 14 godina, koliko je bio šef HNS-a!

František Laurinec i Walter Gagg su se u ime Uefe i Fife oprostili od “markantne figure, toplog osmijeha i izbrušenog smisla za humor”. Mirko Barišić je govorio o Vlatkovom domoljublju i ispratio ga je poklikom “nema predaje”, što i nisam baš shvatio. Zlatko Škorić je kazao da je njegova generacija sazrijevala uz Vlatka Markovića i da su on i Dražan Jerković bili ideolozi zagrebačkog nogometa. No, najzanimljiviji su bili fragmenti Bandićeva govora, koji je iz Vlatkove biografije istrgnuo šarm s pokrićem, sportsku etiku, fair play, sve podvučeno gospoštinom. Bandića je oduševila izjava doktora Mirka Đurašina, koji je rekao da je “lisnica Vlatka Markovića uvijek bila na stolu”. Međutim, gradonačelnik je iskoristio komemoraciju i za neke obračune:

- O Vlatku Markoviću danas najviše govore oni koji nisu zaslužili govoriti o njemu. Prosječni govore o velikanima, ali, sve je to nevažno, Markovićevo djelo će živjeti vječno...

Posljednji se s Markovićem, kao što je i primjereno, oprostio šef njegova kabineta Zorislav Srebrić. Detaljno je opisao svaku od 55 Markovićevih nogometnih godina. Ljudi su se počeli znojiti, Srebrićev glas, u kojemu ima i blaga nijansa dosade, uporno je rezao zrak i ljudi su se počeli razilaziti. A oni, koji su namjeravali iz pijeteta prema Markoviću ostati do kraja, počeli su svlačiti kapute, jer je od njegovih riječi postalo užasno vruće. Predmnijevam da samo Fidel Castro ima dulje govore od Srebrića, ali, njega je nemoguće smesti. Govor je počeo privoditi kraju tek kada je opazio da se Milan Bandić diskretno iskrao iz Mimare...

Zadnje taktove jedne nogometne biografije odsvirao je Zvonko Bogdan. A oni glase: “...neću više ići na tu stranu, jer ne mogu oku suze skriti. Ili moram s tugom okrenuti glavu, il’ plakati, ili se napiti...” Jednom mi je objasnio dubinu tih stihova, Vlatko i ja znamo zašto neću više ići na tu stranu...