Osijek stigao do prve pobjede, Jonjić u završnici zavio Kranjčevićevu u crno

Nije to bila osobita partija. Zagrebaši su znali da bi valjalo pobijediti po svaku cijenu jer ipak su Osječani partner koji sa Zadranima i Koprivničanima sačinjava listu neposrednih konkurenata za spas, kolikogod je prvenstvo u prologu i ne bi se trebalo zamarati tako dugoročnim razmišljanjem. No povijest uči da je svaki bod dragocjen i nije ga zgodno “profućkati”... Međutim, plavi iz Gradskog vrta postavili su se čvrsto, na trenutke i razigrano. Premda bez Šorše i B. Barišića krenuli su nimalo sramežljivo, poduzetno. Te poveli premda su prije toga na potezu bili suparnici: prvo Boban u prodoru slijeva, zatim Stepčić, izvođač obećavajućeg slobodnog udarca.

Domaći su dugo i uporno tražili vlastiti izraz. Nije išlo ni lako ni jednostavno. Zbog toga što je suparnik neprestano iskazivao ambicioznost i nije ga se smjelo shvaćati olako. U takvim okolnostima nedostajalo je elemenata za suptilniju tehničku izvedbu, za umjetnički dojam pogotovo. Što ne znači da je manjkalo požrtvovnosti i zapaženih detalja. Jedan od njih svakako je izvrsna Ljubičićeva dijagonala Štiglecu u završnici prve dionice, koja nije donijela rezultatsku promjenu, makar je mogla.

U nastavku je Osijek bio još dominantniji, sigurniji. Jači na lopti, željniji uspjeha kojeg je ostvario posve zasluženo. I koji ga je silno obradovao!

Da je ostalo neodlučeno Slavonci bi post-festum pitali i provjeravali je li Zebec u 34. minuti morao dosuditi penal za njih, poslije sraza Livakovića i Jonjića duboko u Zagrebovom šesnaestercu. Kontakt nije upitan, jest intenzitet. Čovjek sa zviždaljkom opredijelio se za šutnju i zato što je centarhalf u ulozi centarfora pao s određenom dozom teatralnosti.

Nije baš jasno što su na zapadnoj tribini radila trojica bogato naoružanih specijalaca spuštenih kaciga. Nešto su se vrzmali povrh desetak članova Bijelih anđela, koje ta ‘inspekcija’ nije sprečavala u uobičajenom blaćenju predsjednika/trenera. Ne bi bilo zgorega da umjesto pogrda Mediću ti anđeli garava lica isporuče još više potpore momčadi, valjda im je Zagreb najbitniji!

Taj Zagreb je, eto, ostao kratkih rukava i praznih ruku. Ne sluti na dobro. Doima se da nogometaški kadar nije zalog vjerovanju da će ova sezona biti bez stresova i panike kakvu servira suživot u donjem dijelu ljestvice. Činjenica je da se Osijeku kontriralo žustro, ali nedostatno, nije u toj igri bilo prave moći; sve se svodilo na grčevitost i pokušaje koji su plodom mogli uroditi samo slučajno. Ili je za sve kriv samo loš dan, kakav se prije ili kasnije potkrade svakome...?

Život ide dalje, s njim i ligaški peloton. Nezgodno je što se za sedam dana mora na više nego neugodan susret s deveterostrukim uzastopnim prvakom Dinamom u Maksimir!