Utakmicom između Lokomotive i Šibenika 22. travnja 2025. godine završena je era aktualnog stadiona u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici, a u roku do dvije godine na njemu će niknuti novi Stadion Zagreb!
Povijesni je to trenutak za zagrebački, pa i hrvatski sport, a pogotovo nogomet, budući da će prvi put od osamostaljenja države 1991. godine glavni grad dobiti posve novo i moderno nogometno zdanje o kojem su sanjale generacije. Još važnije je da projekt izgradnje nove Kranjčevićeve zapravo predstavlja paket aranžman, odnosno prvi korak prema rušenju starog i gradnji novog stadiona Dinama na Maksimiru.
Ono o čemu se već desetljećima samo nagađalo i uporno iz različitih razloga odgađalo, konačno dobiva obrise stvarnosti, a pritom treba spomenuti i važni detalj o kojem se gotovo ne govori u ovoj aktualnoj euforiji, koja je zavladala kada su Grad
Zagreb i hrvatska država i Vlada konačno pronašli način za neophodne infrastrukturne pothvate.
Dva nova nogometna stadiona za zagrebačke klubove i reprezentaciju Hrvatske, niknut će na istim mjestima na kojima su sagrađeni i to u vremenu kada svijetom vlada trend izmještanja sportskih objekata na rubove i izvan (naj)većih gradova. Naročito je velika pobjeda sporta i nogometa ovo u Kranjčevićevoj jer građevinski i politički lobiji, već više od 30 godina, borili su se da se stadion sruši i na njegovom mjestu sagrade neboderi, stambeni i poslovni prostori i podzemne garaže. Koliko se tu samo različitih interesa isprepletalo i tko je sve pikirao na to zemljište koje katastarski pripada zagrebačkom kvartu Trešnjevka, ostat će po arhivama različitih novina i medija, koji su o tome godinama izvještavali.
Sada je to prošlost, a novi stadion Zagreb nastavit će svijetlu tradiciju nezaobilaznog mjesta sportske memorije Zagrepčana i njihovih gostiju, koja seže još od 1910. godine kada je počela gradnja stadiona za tadašnji nogometni klub HŠK Concordia, uz HAŠK i Građanski jedan od tri najpoznatija zagrebačka nogometna kolektiva do kraja 2. svjetskog rata 1945. Izgradnja je finalizirana 1921. i “zeleni s Tratinske”, kako su zvali Concordiju, nosili su pravo da se stadion zove njihovim imenom, iako su na njemu od prvog dana održavana i natjecanja u drugim sportovima, a biciklistički velodrom oko nogometnog terena izgrađen 1955. (posljednji u Hrvatskoj koji se sada ruši) korišten je i za utrke motocikala u speedwayu.
Od 1946. upravljanje zdanjem u ulici poznatog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića dobilo je novoformirano Fiskulturno društvo Zagreb, pa se prvotno zvao stadion Slobode koja je bila jedan od četiri ujedinjena sportska društva. Iste godine na njemu je počeo nastupati NK Zagreb, kao dio šireg SD Zagreb s nekoliko sportova, ali Kranjča, kako su je Zagrepčani oduvijek zvali, u konačnici će se po nogometnom klubu najviše pamtiti i spominjati, premda je u zadnjih desetak godina Zagreb potonuo do očajnog petog ranga natjecanja, a prvu ligu u staroj Kranjčevićevoj do ovoga proljeća 2025. igrala je Lokomotiva, čije je sjedište na Kajzerici.
U Jugoslaviji NK Zagreb je bio više drugoligaš, nego prvoligaš, ali imao je sjajnih generacija koje su ostale u sjećanju tadašnjim ljubiteljima nogometa da se početni sastav izgovarao napamet (trener Vlatko Marković i njegove bebe i čuvena kvalifikacijska utakmica za 1. ligu na Maksimiru s rekordnih 64.168 gledatelja u srpnju 1973. protiv Osijeka, koju je Zagreb dobio nakon jedanaesteraca, a istrčali su Horvat, Gašparini, Tucak, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač i Smolek, a još su igrali Hušidić i Bakota). Nogomet za dušu i glavni frajeri u gradu, to je bio NK Zagreb 70-ih prošlog stoljeća, ali vrhunac je ipak bilo ono što se prvi put dogodilo u samostalnoj Hrvatskoj da je neki drugi klub osim Dinama i Hajduka postao prvak. Bilo je to u sezoni 2001./02. kada su predsjednik Miroslav Marčinković i trener Zlatko Kranjčar stvorili šampionsku generaciju, koja je Zagrebu donijela najveći uspjeh u povijesti kluba. Nažalost, desetak godina kasnije predsjednik Dražen Medić pretvorio se u grobara klupskih ambicija i bez imalo srama i želje da odstupi s funkcije, odveo ga na najniže grane ikada, u petu ligu i s neizvjesnom sudbinom boravka u NC Zagrebello u Veslačkoj ulici (sudski procesi o potencijalnom bankrotu i iseljenju vode se jedan za drugim).
Što se stadiona u Kranjčevićevoj tiče, na njegov izgled i nekoliko adaptacija koje je imao u svojih preko 100 godina postojanja, najviše su utjecala dva požara koja su se dogodila 1946. i 1977. godine. Poslije onog drugog kada je na tadašnji Dan Republike 29. studenog 1977. izgorjela zapadna tribina, obnovom je dobiven vizualni izgled s kakvim ga i 48 godina kasnije otpraćamo u povijest, s tim da je značajna rekonstrukcija napravljena i za zagrebačku Univerzijadu 1987. kada su postavljeni montažna zapadna tribina (tada privremeno rješenje koje će postati stalno), kao i reflektori doneseni iz Maksimira, pa nisu dugo trajali, već su obnovljeni 2008. (pamti se i prva utakmica pod rasvjetom još davne 1931. i dvoboj reprezentacija Zagreba i Madrida, dva gola Ice Hitreca i jedan Ricarda Zamore za goste pred oko 15.000 gledatelja).
Dvije tribine, veća zapadna, natkrivena sa svečanom ložom i stolicama, te manja istočna, koja je nekad bila stajanje i s koje je baš bio jedinstven doživljaj pratiti utakmice, čak i s mokrim nogama i kišobranima u ruci. Završilo je 2025. sa sveukupno nešto više od 5.000 mjesta, iako će mnogo bolje zazvučati rekord kojeg drži dvoboj Zagreba i Hajduka od 4. travnja 1993. kada je po procjeni bilo prisutno čak 17.000 gledatelja.
U svjetlu one teze o ranijim neispunjenim obećanjima i želji mnogih zainteresiranih da stadion bude sporedan ili da ga na ovoj lokaciji uopće ne bude, bilo je glamuroznih planova i za vrijeme Jugoslavije, točnije 1978. nakon već spomenutog požara. Tada je inženjer iz Hidroelektre Vahid Hodžić napravio za to vrijeme spektakularni projekt stadiona-dvorane, odnosno zdanja s pokretnim krovom i tribinama za 35.000 gledatelja. Ispod stadiona bile su predviđene i višeetažne garaže, ali i golemo atomsko sklonište, koje je bilo tajni adut da cijeli projekt financira vojska, tadašnja JNA. Međutim, cijena od 22 milijuna njemačkih maraka (sad bi to bilo 11 milijuna eura) bila je astronomska čak i za treću armiju Europe, iako ima i onih koji tvrde da NK Zagreb nije bio miljenik politike zbog uloge nekih njegovih čelnika u Hrvatskom proljeću 1971. (imao je međutim i generale kao predsjednike, a Slavko Šajber je bio poznati komunist).
No kada su politika i vojska u pitanju, stara Kranjčevićeva doživjet će golemi i nezaboravni trenutak slave, koji će ostati u povijesnim knjigama zabilježen kao jedan od ključnih događaja u formiranju hrvatske države 1991. godine. Dana 28. svibnja 1991. održana je svečana smotra formiranih brigada Zbora narodne garde, postrojbi MUP-a, počasne predsjedničke garde i specijalnih jedinica. Uz svečani mimohod i poznatu pjesmu “Mi smo garda hrvatska”, dodjelu zastava brigadama i polaganje prisege, to je bio kamen temeljac stvaranja Hrvatske vojske. Koliko je to bilo značajno okupljanje suvišno je i napominjati, a sve najbolje oslikava podatak da se 28. svibnja slavi kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske, a na južnom ulazu na stadion postavljena je i spomen ploča, čiju sudbinu također treba riješiti nakon rušenja starog i gradnje novog zadnja.
Podno stadiona nekad je stolovao i restoran Zagrebački bijeli, tamo je Cico Kranjčar kovao nezaboravni naslov iz 2002., a dobra hrana, gemišti, kartanje i plesnjaci nudili su sadržaje od jutra do sutra, pa je i redakcija Sportskih novosti proslavila tamo brojne jubileje (pogotovo dok je direktor bio Janko Goleš). Ljubitelji glazbe, sada već stariji, pamte Kranjču po spektakularnom koncertu engleske grupe Dire Straits, osnovane 1977. u Londonu. Šest godina kasnije, točnije 12. srpnja 1983. frontmen benda Mark Knopfler (vokali i gitara) s originalnom postavom došao je u Zagreb, a koncert je bio toliko dobar da je kasnije izašao kao album uživo. Na kraju balade svima se odsvira posmrtni marš, pa tako i staro i legendarno zdanje u Ulici pjesnika odlazi sa scene, ali ne iz mnogih srca i nezaboravnih uspomena, da bi iz pepela građevinskih strojeva koji su zaorali nekadašnju trešnjevačku livadu uskoro narastao najljepši nogometni cvijet Zagreba. To će biti i najveća nagrada za stoljeće zlopaćenja u pokušajima da ružno pače postane bijeli labud...
Komentari (0)
Komentiraj