Više nikad neće biti Kranjče kakvu znamo. Lokomotiva i Šibenik odigrali su zadnju utakmicu na tom kultnom stadionu. Sad kreće izgradnja novog, modernog u kojem će uživati neke buduće nogometne generacije, a nama starijima ostat će samo uspomene.
Ovog novinara SN-a priča iz Kranjče vratila je u 2002. godinu kad je Zagreb, klub koji je zahvaljujući raznim marifetlucima nestao s scene i ovoga trenutka igra u nižerazrednom nogometu. Tog 4. svibnja 2002. u posljednjem prvenstvenom kolu Zagreb je ugostio Kamen Ingrad u slavljeničkoj utakmici, a na tribinama je bilo gotovo 5000 ljudi. Zagreb je kolo ranije osigurao naslov prvaka remijem u Čakovcu i postao jedini klub koji je osim Dinama i Hajduka uzimao šampionsko žezlo u Hrvata (15 godina kasnije u to je društvo ušla i Rijeka).
Imali smo priliku biti s igračima i legendarnim Zlatkom Cicom Kranjčarom u autobusu koji je vraćao iz Čakovca i koji nije propustio stati niti na jednoj benzinskoj pumpi. I nikada nećemo zaboraviti taj ulazak u Kranjču, šofer je "sjeo" na trubu, ljudi su izašli na balkone... Pri izlasku iz busa, Cico Kranjčar bio je na rukama svojih igrača, bacali su ga u zrak, bacali su navijačima majice, dvjestotinjak Zagrebovih kibica, mahom članova navijačke skupine Bijelih anđela, nakratko su zaustavili promet u Kranjčevićevoj ulici da bi autobus s nogometašima mogao "neometano" skrenuti u krug stadiona. A neki igrači popeli su se na krov autobusa mašući i skandirajući.
Na golu Vasilj, u obrani Josip Bulat, Stavrevski, Ješe i Pirić, u sredini terena Poldrugač i Duro, a naprijed Franja, Hasančić, Lovrek i Olić! Bila je to okosnica momčadi, ali ne i jedino što je nudila ta velika, šampionska momčad. Bili su tu, u većim ili manjima ulogama, i Štrok, Krpan, Milinović, Ćaćić, Predrag Šimić, Krpan, Jasmin Mujdža, Šabić, Osibov, Verhas, mladi Spahić, Brnjić, Tadić, Pelin, Rizvanolli... Pjesnici su zabili i daleko najviše (71) i primili najmanje golova (24), a u vrhu napada nezaustavljiv je bio tada 23-godišnji Ivica Olić. Bio je najbolji strijelac prvenstva s 21 golom, a proglašen je i za najboljeg igrača sezone. Zagreb je te sezone oba puta svladao Hajduk dok je protiv Dinama imao pobjedu i remi.
I što mislite, je li se Ola, današnji izbornik mlade U21 vrste, u utorak pojavio na posljednjoj utakmici u Kranjči? Je, bio je Olić na posljednjem nogometnom plesu u Ulici pjesnika, gledao je utakmicu Lokosa i Šibenčana. Zatvorio je krug...
- Stigao sam u Hrvatsku kako bih prisustvovao pogrebu Nikole Pokrivača, a onda sam i otišao pogledati tu zadnju nogometnu utakmicu u Kranjči, na stadionu koji je u meni uvijek budio posebne emocije. Kad sam došao na taj stadion, odmah su mi se vratila sjećanja. Tamo se tada, u sezoni 2001./02. stvaralo nešto lijepo, pod trenerskom palicom Zlatka Cice Kranjčara - kazao nam je uvodu Olić.
Kako smo pričali navirala su sjećanja, uspomene, smijali smo se, zezali, kao da se u trenutku otvorila podsvijest koja je gurala slike iz prošlosti.
- Sjećaš se kako smo slavili u restoranu Zagrebački bijeli koji je bio u krugu stadiona? Tu smo doručkovali, ručali, večerali, družili se...
Kako se ne bismo sjećali, koliko je samo tada bilo veselja, jer Zagreb je uglavnom pobjeđivao. Nakon te sezone odmah smo obavili sistematski pregled da bismo se uvjerili jesu li jetreni enzimi bili u redu.
- Kakvo je to bilo prvenstvo, koliko je to bilo emocija. Zato mi je bilo jako drago biti na toj posljednjoj utakmici. Ali znaš što? Bilo je krasno i nezaboravno, ali Kranjčevićeva zaslužuje novi, moderni stadion i bit će mi iznimno drago kad će biti izgrađen. Ovo je divno mjesto, Jedino mi je žao što je Zagreb kao klub praktički izbrisan, što je praktički nestao. A imao je ogromnu tradiciju.
Kranjča i Zagreb imali su krucijalnu ulogu u karijeri Ivice Olića...
- Tu mi je počela moja prava igračka karijera. Tu je najveću zaslugu imao Cico Kranjčar koji mi je bio trener i u Marsoniji. Na njegov nagovor sam i došao u Zagreb. I da, vjerovao sam tada da nešto dobro možemo napraviti. Istina, nisam sanjao da ćemo osvojiti prvenstvo, ali sam znao da ćemo biti dobri, da ću napraviti razvoj svoje karijere. Kao dijete sam prerano otišao van, dolazak u Zagreb je bio najveći pogodak. Vjerovao sam da će priča biti dobra, a ispala je sjajna. Definitivno, Kranjčevićeva je bila posebno mjesto moje karijere. Kranjča i Zagreb su mi otvorili put prema reprezentaciji i svim ostalim klubovima u kojima sam igrao.
U tom naviranju sjećanja, Ola je dodao.
- Bili smo baš pozitivno luda momčad. Kasnije sam shvatio koliko smo bili povezani, koliko je zajedništvo vladalo, kako smo stalno bili jedan uz drugoga. Znaš, u 99 posto slučajeva, to govorim iz vlastitog iskustva, uspjesi se postižu kad je momčad složna. Možeš imati bilo kakve fenomenalne igrače, ali ako nema zajedništva, nema uspjeha. Mi smo u Zagrebu bila prava klapa.
Pričali smo još dugo o tim vremenima u Kranjči, ali nema prostora za sve to objaviti, o toj sezoni bi se mogla napisati knjiga. I da, iako se naravno veselimo novom stadionu, odlazak stare Kranjče u povijest negdje budi i tugu, kao da vam je netko istrgnuo dio života provedenog uz nogomet.
Komentari (0)
Komentiraj