Tudor: 'Odlazim ponosan na svoj rad, podrška igrača mi je najveća satisfakcija'

Igor Tudor se oprostio od prve momčadi, od svojih hajduka, bio je tu 21 mjesec, od 30. travnja 2013. godine i kup se osvojio, bilo je puno više lijepih nego manje lijepih trenutaka, ali je ostala simbioza na sceni koja se manifestirala i pokušajem cijele momčadi da preokrene tijek događanja, da nagovori trenera da ostane i okani se ostavke. U to ime su i razgovarali s Marinom Brbićem i upravom...

I to ostaje najveći trofej Igoru Tudoru u njegovoj karijeri, veći i od samog nezaboravnog kupa u finalu protiv Lokomotive kad je uskočio za kormilo prve momčadi.

No, u Tudoru se očito dugo skupljalo da reagira kako je reagirao... I imao je svoje razloge, važnije od činjenice da je "digao sidro" neposredno pred početak prvenstva.

Svatko ima svoju priču i viđenje situacije, činjenica je da su Brbić/Vučević s jedne i Tudor s druge strane očito ostali predaleko udaljeni.

Tudor je bio na katu, obavio formalnosti, pozdravio se, objavit će se da je ugovor raskinut, a dolje "u pogonu" bio je to sastanak s igračima, u svlačionici, zaželio im je svako dobro. Nije bilo lišeno emocija.

Sigurni smo da je Tudor ganut kako su ga baš svi igrači, na čelu s kapetanom Marijom Maločom željeli nagovoriti da ostane trener, da se predomisli i to mu ostaje trofej za sva vremena.

Potom, u večernjim satima oglasio se i Igor Tudor, priopćenjem:

- Zahvaljujem Klubu što mi je pružio priliku proživjeti dvije nezaboravne godine na mjestu trenera momčadi za koju navijam i koju volim od rođenja. Sigurno je u tom razdoblju bilo puno lijepih, ali i teških trenutaka, međutim uvijek će duboko u meni ostati urezano osvajanje Hrvatskog kupa na Maksimiru, nezaboravne proslave pobjedničkih zgoditaka (posebno onog u Kranjčevićevoj), prošlosezonska euforija naših dobrih igara, nažalost utišana ne našom krivnjom, golema podrška i simbioza s navijačima koju smo svi osjećali. Odlazim ponosan na svoj rad, svjestan da uvijek može biti bolje, ali dobiti priznanje u ovome gradu, makar samo i u jednom razdoblju, vrijednost toga znaju samo oni koji su odrasli i žive u ovoj sredini.

- Ovim putem zahvaljujem svima koji su mi poslali poruke podrške, posebno hvala svima koji su radili sa mnom u proteklom razdoblju, a najveća hvala mojim igračima. Zajedničko pismo podrške i sve ono što je u njemu napisano, a kojeg su mi igrači uputili nakon što sam podnio ostavku, najveća je istina i svojevrsna satisfakcija i potvrda svega onoga što sam želio biti kao trener i čovjek, i jedino meni bitno u cijeloj ovoj priči. A vrijeme će, kao i uvijek, pokazati sve. Nisam više trener Hajduka, ali ostajem njegov veliki navijač. Svojem nasljedniku, igračima i Klubu želim puno sreće u budućem radu – poslao je Tudor.