Kako je Bilić opet zaludio Otok: Zbog njega će navijači Čekićara 'napuhavati balončiće'

Upropastio Wengera

I samo jedna pobjeda na Emiratesu, u premijernom nastupu, bila je dovoljna za put u visoko društvo, gdje su Jose Mourinho, Louis van Gaal, itd. Navijači West Hama iz istočnog Londona opet pjevaju svoju čuvenu himnu “I’m forever blowing bubbles”, uvjereni da će ih mladi hrvatski stručnjak vratiti u slavno doba, kada su “napuhavali balončiće” i kada su za “Hammerse” igrali Bobby Moore, Geoffrey Hurst i Martin Peters. Posljednja dvojica napadača West Hama zabila su 1966. godine Njemačkoj u finalu Svjetskog prvenstva sva četiri gola.

Slaven Bilić je upropastio još jedan start Arsenea Wengera u Premiershipu. A ovo je bio dvadeseti pokušaj i definitivna potvrda da Arsene Wenger nikada neće biti Alex Ferguson. Pažljivo sam pratio Bilićeve reakcije kada su Kouyate i Zarate zabijali golove. Nije to bio razuzdani ples, kao prije sedam godina u Beču, ovaj put je slavio s “prigušivačem”. Ovo nisu Turci, ovo je neusporedivo ozbiljnija priča od te nogometne sapunice s tužnim završetkom, na Otoku svaki korak ide na vagu. I sin Leo je u nedjelju vjerojatno bio ponosan na oca, sin, koji je nekada gorljivo navijao za Chelsea, od nedjelje se preselio iz zapadnog u istočni London, jer je na startu Premier lige West Ham, klub pod ravnanjem njegova oca, prikazao zreliji nogomet, nego što ga je igrao Chelsea na Stamford Bridgeu protiv Swansea Cityja.

U Gdanjsku pokraden

Iako spada u kategoriju mladih trenera, Slaven Bilić (47) stručnjak je bogate biografije. U popisu “žrtava” su Italija u Livornu (2-0), Engleska u Zagrebu (2-0), Engleska u Londonu (3-2), Njemačka u Klagenfurtu (2-1). Iako, mišljenja sam da je kao hrvatski izbornik najbolju utakmicu odigrao 2012. na Euru u Gdanjsku, kada je izgubio od Španjolske (0-1). Bio je opljačkan i pokraden od tada nepobjedive španjolske armade, kojoj je jedino Hrvatska pokazala zube. Pao je zbog sudačkog previda...

Jedan klub, koji je poznat po Hurstu, Lampardu i rivalstvu s Millwallom, drugoligašem iz južnog Londona, koji je dugo godina bio u sjeni klubova iz zapadnog i sjevernog Londona (Chelsea, Tottenham, Arsenal), kreće u obećavajuću sezonu. Svjetski mediji znaju za Bilića, ali još se ne bave njim, pa je tako New York Times pisao o “nerazumljivim pogreškama Čecha”, a nitko nije vidio da West Ham nije bio impresioniran i da je igrao “mirno kao Ćorluka”, niti jednog časa nije bilo panike ni nasumičnog nabijanja lopte.

Tek, zabilježili su hrabrost hrvatskog trenera, koji je riskirao s mladim Oxfordom, koji je zaigrao u dobi 16 godina i 237 dana. Bilić je filantrop. Sjećam se njegovih posjeta, kao hrvatskog izbornika, domu za napuštenu djecu u Vugrovcu. U to vrijeme je bio najpopularniji Hrvat, dobio je i prestižnu nagradu “ Franjo Bučar”. Sjećam se i jedne proslave njegovog rođendana u Liverpoolu, jednog susreta u Brelima, kada je doletio na “Harleyju”, skitnje po “rupama” po Sohou. Jedne godine, kada sam se vraćao iz Londona, Dinamo je izgubio od Tottenhama 0-4, pozlilo mi je u avionu. Poslao mi je po stjuardesi flašu Johnnie Walkera Blue. Možda mi je baš “plavi čep” spasio život. Možda si to danas ne može oprostiti, ali ne može protiv sebe, on je filantrop...

Najbolji hrvatski trener

Danas figurira kao najbolji hrvatski trener, koji po staroj hrvatskoj navadi, nije uspio jedino u svojem zavičaju. Teško je biti nogometni prorok u Splitu, nije to bio ni Tomislav Ivić, i njemu su našli falingu. Prije osam godina zavio je Englesku u crno i nakon toga je McClaren postao beznačajni trener. Sada je pobijedio Wengera, koji je obilježio povijest Premiershipa. Ni Sir Alex Ferguson nije tako otvorio karijeru u Premier ligi, kao Bilić. Trener koji je dobivao utakmice na Wembleyju i Emiratesu zaslužuje respekt...

Da, nešto sam zaboravio pitati? Zašto su na klupi, pored Bilića, bili neki nepoznati ljudi, a ne i njegov vječiti asistent Nikola Jurčević? Vjerojatno je riječ o konzervativnim engleskim propisima, ni engleske državne službe nisu savršene. Neki činovnik je s nečim odugovlačio, ali, Slaven se nekako snašao, i “lažni Jura” je poslužio.