Osijek je po starom dobrom slavonskom običaju "vatrene" dočekao širokih ruku i otvorena srca. Onako kako je na istoku Hrvatske uvijek bilo kad je u pitanju naša nogometna reprezentacija. Pa, čak i sada, kada su uslijed natjecateljskog karaktera utakmice s Poljskom izostali neki ranije uobičajeni događaji, druženja s navijačima, napose onim najmlađima, posjeti Dječjim domovima... Realno, za tako nešto ovaj put nije bilo prostora.

Na kraju krajeva, najvažnije je bilo da Modrić i društvo isperu gorak okus koji je ostao od prije godinu dana kada je Turska s premijere "vatrenih" na Opus Areni odnijela i bodove i dojam. Nije Hrvatska u Osijeku slavila već tri utakmice za redom.

Prije Turaka, Austrijanci su sa starog stadiona u Gradskom vrtu odnijeli sva tri boda, a utakmica je ostala upamćena i po prvim zvižducima koje je naša reprezentacija ikada u Osijeku doživjela. Nije se to tada svidjelo Daliću, pa je neopravdano i nepotrebno "dao po prstima" publici.

Uvertira za - broncu

Prije toga i Slovaci su iz Osijeka odnijeli bod. Poljaci su, pak, već jednom bili gosti Osijeka, konkretno Gradskog vrta s kojeg su u travnju 1998., kao uvertira u brončani francuski pohod Ćire i njegovih sinova, ispraćeni s uvjerljivim porazom 4-1.

Opus Arena je i za ovaj susret rasprodana u kratkom roku, što i ne čudi s obzirom na, za ovakve susrete, mali kapacitet od 13.005 sjedećih mjesta koji se za običan puk i dodatno smanji kada HNS nekoliko tisuća ulaznica ostavi za sponzore, županijske nogometne saveze i tko zna koga sve još ne.

Opus Arena

VLADO KOS Cropix

Tako nam se utakmice "vatrenih" u zadnje vrijeme sve više pretvaraju u poligone za snimanje selfieja raznih influencerica i influencera te onih koje nogomet ne zanima, ali žele biti viđeni.

Popularna pljuvačina

Inače, kako je u Osijeku u zadnje vrijeme jako popularno postalo da si neki ljudi koji dođu sa strane uzimaju za pravo pljucnuti na ono što su zatekli ili ih je zadesilo, a konkretno mislimo na NK Osijek i izjave Josea Bota i Nikole Čavline, tako je i izvjesni poljski novinar, čije ime nije vrijedno spomena, našao za shodno u svom tekstu pljunuti na grad koji ga je gostoljubivo primio.

Svašta je taj čovjek nadrobio, ali je tome pristupio površno i neargumentirano. Možda bi nešto više o Osijeku mogao naučiti od eminentnih medijskih kuća iz zapadne Europe i turističkih novinara koji su zadnjih godina najveći grad istočne Hrvatske, koji naravno ima svojih problema i aveta prošlosti, reklamirali kao ono što se ne smije propustiti. Štoviše, kao "najčuvaniju hrvatsku tajnu".

Osijek i Slavonija, konačno, svoj značaj pokazuju svakome tko dođe otvorenih ruku i širokoga srca. Baš kao s početka teksta. Ostali? Doista nisu važni, niti vrijedni spomena. Jer, kako ide stih: Ne znaju što su izgubili...